Okolnosti spora
Slovačka banka naziva Všeobecná úverová banka odobrila je u Slovačkoj dvama klijentima potrošački kredit na razdoblje od 20 godina. Klijenti su kao osiguranje otplate kredita ponudili svoj obiteljski dom. Zbog tromjesečnog kašnjenja u plaćanju u iznosu od oko 1000 eura, do kojeg je došlo tijekom prve godine ugovora, banka je aktivirala odredbu o prijevremenom dospijeću. Ta odredba banci kao vjerovniku omogućuje da zahtijeva prijevremenu otplatu cjelokupnog preostalog dugovanog iznosa i da započne prodaju založenog obiteljskog doma na izvansudskoj dražbi. Klijenti su zatražili od slovačkog suda da obustavi tu dražbu kojom se, prema njihovu mišljenju, povređuju njihova prava kao potrošača. Naime, slovačkim se pravom dopušta provedba takve odredbe o prijevremenom dospijeću ako zajmoprimac tri mjeseca kasni s plaćanjem i ako je vjerovnik poštovao dodatni rok obavještavanja od petnaest dana. Pritom, sudovi nisu obvezni nadzirati proporcionalnost te odredbe s obzirom na težinu povrede obveza potrošača u pogledu iznosa i roka otplate kredita.
Prethodna pitanja
Slovački sud pita Sud je li takav sudski nadzor u skladu s pravom Europske unije i postavlja sljedeća prethodna pitanja:
“1. Protive li se članku 47. u vezi s člancima 7. i 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), Direktivi 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (u daljnjem tekstu: Direktiva 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi), kao i načelu djelotvornosti prava Europske unije, nacionalni propisi poput članka 53. stavka 9. i članka 565. Občianskog zákonníka (Građanski zakonik) prema kojima se prilikom prijevremenog dospijeća ne uzima u obzir proporcionalnost te transakcije, osobito težina povrede obveza potrošača u odnosu na iznos i rok otplate kredita?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje (ne protive se) sud koji je uputio zahtjev postavlja sljedeća pitanja:
2. (a) Protivi li se članku 47. u vezi s člancima 7. i 38. Povelje, Direktivi 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, Direktivi 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi i načelu djelotvornosti prava Europske unije sudska praksa kojom se u biti ne sprečava ostvarivanje založnog prava prodajom na privatnoj dražbi nekretnine koja je objekt u kojem potrošači ili druge osobe stanuju i istodobno ne uzima u obzir povreda obveza potrošača s obzirom na iznos kredita i razdoblje kreditiranja i kada postoji drugi način namirenja vjerovnikove tražbine, odnosno postupak izvršenja u okviru kojeg prodaja stambenog objekta opterećenog založnim pravom nema prednost?
2. (b) Treba li članak 3. stavak 1. Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da zaštita potrošača od nepoštene poslovne prakse prilikom kreditiranja potrošača obuhvaća sve načine otplate vjerovnikove tražbine, uključujući ugovaranje novog kredita namijenjenog pokrivanju obveza koje proizlaze iz prethodnog kredita?
2. (c) Treba li Direktivu 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se nepoštenom poslovnom praksom smatra i postupanje vjerovnika koji u više navrata dodjeljuje kredit potrošaču koji ne može otplatiti kredite, zbog čega nastaje lanac kredita koje vjerovnik zapravo ne isplaćuje potrošaču, nego ih zadržava za pokrivanje prethodnih kredita i ukupnih troškova kredita?
2. (d) Treba li članak 2. stavak 2. točku (a) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (u daljnjem tekstu: Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkim kreditima) u vezi s uvodnom izjavom 10. te direktive tumačiti na način da se njime ne isključuje primjena te direktive čak i u slučaju kredita koji ima sva obilježja potrošačkog kredita, ako nije ugovorena namjena kredita i ako je vjerovnik, osim neznatnog dijela, cijeli kredit namijenio pokrivanju prethodnih potrošačkih kredita, a kao osiguranje je ugovoreno založno pravo na nekretnini?
2.(e) Treba li presudu Suda Europske unije od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C-377/14, ECLI:EU:C:2016:283, tumačiti na način da se primjenjuje i na ugovor o kreditu kad je na temelju tog ugovora dio dodijeljenog kredita namijenjen pokrivanju vjerovnikovih troškova?”
Obrazloženje presude Suda
Odgovarajući na postavljena, gore citirana prethodna pitanja, Sud je zauzeo stajalište iz kojeg bitno proizlazi da sudski nadzor eventualne nepoštenosti odredbe mora uključivati nadzor njezine proporcionalnosti. Naime, pojašnjava da je odredba o prijevremenom dospijeću o kojoj je riječ obuhvaćena područjem primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima2.
Taj nadzor uključuje provjeru težine potrošačeve povrede njegovih ugovornih obveza, kao što je iznos dospjelih obroka koji nisu plaćeni u odnosu na ukupan iznos kredita i trajanje ugovora. Štoviše, sud mora uzeti u obzir posljedice deložacije zajmoprimca i njegove obitelji iz stambenog objekta koji je njihovo glavno prebivalište, s obzirom na to da je pravo na dom temeljno pravo. Ako sud zaključi da je odredba nepoštena, mora je izuzeti iz primjene.
Maja Bilić Paulić, mag. iur.
IZVOR: Priopćenje za medije Suda od 09. studenog 2023. broj 169/23, dostupno na sljedećoj poveznici^ 2 Iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima proizlazi sljedeće: iako je točno da sporna ugovorna odredba uključuje odredbe slovačkog prava, čini se da one nisu obvezujuće. Međutim, samo ugovorne odredbe koje odražavaju obvezujuće zakonske ili regulatorne odredbe opravdavaju pretpostavku da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka te ih je stoga isključio iz područja primjene Direktive.
