Članak 42. Ustava navodi: „Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.“ Odredba Ustava o pravu na javno okupljanje i mirni prosvjed, u skladu sa zakonom, dalje je regulirao Zakon o javnom okupljanju („Narodne novine“, br. 128/99., 90/05., 139/05., 150/05., 82/11., 78/12, 114/22., dalje Zakon). Tako članak 2. Zakona razlikuje mirno okupljanje i javni prosvjed. Ovakvo razlikovanje je preciznije, po svom sadržaju, od naprijed navedene odredbe Ustava. Dakle, javno okupljanje smije biti mirno okupljanje ili javni prosvjed.
Zakonodavac je imao ozbiljan razlog za distinkciju ovih pojmova. Ova pojmovna razlika pomaže organima reda u angažiranju njihovih resursa u jednom i drugom slučaju. Naime, nesumnjivo je da mirno okupljanje podrazumijeva javno očitovanje volje onih koji se okupljaju. Međutim, mogli bismo kazati da je takvo okupljanje gotovo beskonfliktno, odnosno da takvo okupljanje nije usmjereno protiv nečega ili nekoga neposredno (iako može imati posrednu poruku). Naravno da se i takvo (u početku) mirno okupljanje može razviti u mirni prosvjed ili da takvo okupljanje bude granično između mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.
Javni prosvjed, za razliku od mirnog okupljanja, ima jasno izraženu volju protiv neke pojave, osobe, zakona, organizacije, Vlade, zahtjeva da se nešto učini ili ne učini i sl. Ta volja znači da se nečem od toga okupljeni javno protive i jasno iskazuju svoje protivljenje, uglavnom tražeći određenu akciju kako bi došlo do promjene, odustajanja od namjera, smjene neke odgovorne osobe, mijenjanja regulative, akcije i sl.
Međutim, što ako se mirno okupljanje s jedne strane i prosvjed zajedno sastanu, te ako postoji nesporazum ili borba neke od tih grupacija u odnosu na drugu. Stoga je interesantno u Hrvatskoj razmotriti pojavu koja se odvija u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje se okupljaju muškarci, molitelji krunice, svake prve subote u mjesecu u 8.30 sati već godinu dana (počevši od listopada 2022.) s određenim molitvenim nakanama. U tom slučaju radi se o mirnom okupljanju. Prema onom što organizatori javno ističu radi se o mirnom okupljanju, molitvenog karaktera, a to dalje znači da se radi o vjerskom okupljanju muškaraca, pripadnika Katoličke crkve. Na tom javnom okupljanju, molitvenog karaktera i s molitvenim nakanama, nije zabilježen ni jedan incident, usprkos činjenici da ih se nastoji isprovocirati, poniziti i prikazati kao primitivne, necivilizirane, nasilne prema ženama i sl. Valja uočiti da je bilo javnih poziva na zabranu takvog mirnog okupljanja, ali i na nasilje na koje do sada nitko nije ozbiljnije reagirao, pa ni sami organizatori.
Što se tiče prava na slobodu vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja nju jamči članak 40. Ustava. Nitko ozbiljan nije i ne može osporiti ovo pravo, barem ne kao zahtjev da se ovo pravo ukine ili ozbiljnije ograniči. Međutim, ako se pogleda praksa vidljivo je da se ovo pravo nastoji ograničiti samo nekim grupacijama ili idejama.
Ustav i Zakon jamče pravo na mirno okupljanje. Navedena norma odnosi se na one koji se mirno okupljaju ili prosvjeduju, ali i na njihov mir, što znači da se i okupljene ne smije uznemiravati, ometati, vrijeđati i sl. Sloboda nije bezgranična, a to znači da sloboda mirnog okupljanja ili javnog prosvjeda ima svoja ograničenja. Ovo ipak ne bi značilo da se oni kojima takvo mirno okupljanje iz bilo kojeg razloga smeta, ne bi smjeli okupiti i komunicirati svoje stavove i mišljenje. Međutim, i takvo okupljanje mora biti u okviru pozitivnih propisa, uz uvažavanje drugačijih stavova i mišljenja, te poštivanja prava na javno očitovanje vjere, a javna molitva krunice je javno očitovanje vjere.
Što se tiče samih ograničenja članak 3. Zakona navodi ograničenja "koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja". Članak 5. Zakona navodi sljedeće:
(1) Redarstvene vlasti dužne su štititi slobodu govora i javnog nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu.
(2) Redarstvene vlasti dužne su spriječiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda koji se održava na temelju ovoga Zakona i pri tome su ovlaštene rabiti tehnička i ina sredstva zaštite.
(3) Redarstvene vlasti mogu primjenjivati mjere prisile jedino kada je to nužno te na način razmjeran naravi pogibelji.
Iz ove odredbe je jasno da su redarstvene vlasti dužne u određenim okolnostima procijeniti postoji li ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja koje se događa svake prve subote u mjesecu. Međutim za sada, iako dokazi govore suprotno, redarstvene vlasti ostale su suzdržane, odnosno dopustile su ometanje mirnog okupljanja bez ikakvog upozorenja prosvjednicima.
Također, članak 14. stavak 1. propisuje kada ministar unutarnjih poslova može rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja ili javnog prosvjeda, pa se u točki 4. precizira, ako bi se na tom skupu pozivalo na vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti, dok stavak 5. kaže "ako postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira". Rješenje o zabrani može se donijeti najkasnije 24 sata prije prijavljenog početka održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.
Da je pravo na mirno okupljanje i javni prosvjed vrlo važan jasno je i iz Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22.). Tako odredba članka 128. Kaznenog zakona glasi:
(1) Tko uskrati ili ograniči pravo na javno okupljanje ili mirni prosvjed koji je organiziran u skladu sa zakonom,
kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko silom, ozbiljnom prijetnjom ili na drugi način spriječi, onemogući ili znatno ometa javno okupljanje ili mirni prosvjed koji je organiziran u skladu sa zakonom.
Premda su propisane blage kazne, ipak, zbog smještanja ove odredbe u glavu koja štiti temeljna ljudska prava i slobode daje joj veći značaj, a njegove prekršitelje difamira kao one koji su u biti protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda.
Dakle, s jedne strane postoji mirno javno (molitveno) okupljanje, no s druge strane, i na istom prostoru, svega nekoliko metara udaljen, javni prosvjed. Međutim, nije jasno protiv čega ili koga prosvjeduju prosvjednici s Trga bana Josipa Jelačića? Nadalje, posebno nije jasno što navode kao razlog prosvjeda kod prijave policiji. Prosvjedovanje protiv mirnog okupljanja bilo bi protuustavno i protuzakonito. Naime, pravo na mirno javno okupljanje, kao što smo vidjeli, zajamčeno je Ustavom i Zakonom, kao i standardima slobodnog društva i najvišim domaćim i međunarodnim pravnim aktima. Sasvim je sigurno da, prilikom svojih prijava, prosvjednici (nekoliko grupacija: predstavnici nekih političkih stranaka, ženskih udruga, feminističke te LGBT udruge, kao i jedna umjetnica) ne prijavljuju da će prosvjedovati protiv mirnog molitvenog i javnog okupljanja. Dopuštenje takvog prosvjeda bio bi udarac temeljnim ljudskim pravima i slobodama, posebno na pravo na slobodu vjeroispovijesti, slobodu vjere, slobodu i pravo na javno iskazivanje vjere. Prema tome prosvjednici prijavljuju jedno, da bi činili drugo.
O pravu na javno iskazivanje vjere, pod naslovom Javno iskazivanje vjere, objavljen je članak na ovom portalu, autorice Ivane Đuras 21.07.2023. s osvrtom na najvažnije pravne akte koji to jamče te na odgovarajuću praksu ESLJP i Ustavnog suda RH, pa u tom pogledu upućujem na navedeni članak.
Navedene grupacije (molitelji i prosvjednici) u biti su akcija i reakcija. Prosvjednici, prilikom prijavljivanja prosvjeda, sasvim sigurno ne prijavljuju da prosvjeduju protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda. Stoga je važno uvidjeti što u biti prosvjednici prijavljuju kao razlog svog okupljanja.
Tako na službenim stranicama jedne hrvatske političke stranke nalazimo da je to: Prosvjed za ženska prava. Na prosvjedima, uz zastavu stranke, nalazimo i niz transparenata i poruka (valjda moliteljima) u kojima se štiti pravo na pobačaj, prozivaju molitelji da dolaze iz "Špičkovine Donje" mercedesima i otkuda im lova, prozivaju nasilje nad ženama, da vraćaju u srednji vijek i sl. Dakle, obraćaju se upravo moliteljima kao da oni donose i provode zakone. Sredstva koja prosvjednici rabe da bi (valjda) zaštitili prava za koja se bore su bubnjevi, pištaljke, bučnu glazba i sl., a sve s nakanom ometanja molitelja.
Iz medija doznajemo da dolaze prosvjedovati članovi druge političke stranke i zastupnici s transparentima i sirenama kojima su pokušali omesti molitelje (v. Večernji list od 1. travnja 2023. i druga glasila). Uz navedene političke stranke protiv molitve prosvjeduje još nekoliko feminističkih i LGBT+ udruga. Svi oni stvaraju nesnošljivu i ometajuću buku s ciljem ometanja mirnog molitvenog okupljanja. Da se o tome radi, smatram da je općepoznato, a o tome postoje nebrojeni dokazi u medijima i na samim službenim web stranicama tih stranaka i udruga.
Valja posebno uočiti da se radi o najjačoj oporbenoj stanci u Republici Hrvatskoj koja ima sve instrumente da se za svoje ideje bori u Saboru. Stranka ima više župana, gradonačelnika, članica je međunarodnih političkih asocijacija i sl. Stoga je svakako diskreditirajuće da ova stranka prosvjeduje protiv javne molitve. Ovakvo postupanje moralo bi imati i svoje prekršajnopravne i kaznenopravne ishode zbog kršenja Zakona o javnom okupljanju, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i Kaznenog zakona. Činjenica da policija ne poduzima korake, u skladu sa Zakonom, može se protumačiti kao dokaz političkog utjecaja na policiju.
Valja napomenuti da sve te skupove policija prati, nadzire i snima. Također šalje svoje snage kako ne bi bilo fizičkog kontakta između molitelja i prosvjednika. Nesumnjivo je da je samo jedna od ovih grupacija pokazala agresivnost, a druga miroljubivost.
No postavlja se pitanje je li policija trebala i morala poduzeti mjere da do ovakve užarene situacije ne dođe? Valja se još jednom upitati je li došlo do kršenja naprijed navedenih zakona koji jamče pravo na mirno okupljanje? Je li ministar unutarnjih poslova trebao zabraniti okupljanje prosvjednika? Je li došlo do kršenja Zakona o javnom okupljanju, Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i Kaznenog zakona? Nadalje, nakon svega postavlja se pitanje dolazi li do kršenja Ustava RH od strane navedenih političkih stranaka? Je li djelovanje ovih stranaka u biti usmjereno protiv naprijed navedenih prava i sloboda? Ako je odgovor pozitivan, zašto policija ne postupa? Zašto ne podnosi prekršajne i kaznene prijave s obzirom na zakonski nalog? Posebno je zabrinjavajuće koliko mržnje u svezi s javnom molitvom krunice izlijevaju neki mediji. O društvenim mrežama nije potrebno ni govoriti. I umjesto poticanja slobode, tolerancije prema drugima, nastoji se one koji drugačije misle ometati, vrijeđati, pokazati retrogradnima, a svoje mišljenje nametnuti svima.
Sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Ovog moraju biti svjesni svi organizatori javnih okupljanja, a policija i sudovi moraju sankcionirati one koji ova načela krše.
Valja zaključiti da policija najvjerojatnije ne djeluje zbog snage, posebno medijske i političke, prosvjednika. Međutim, prema izvješćima medija u RH već postoje slučajevi zabrane javnih okupljanja. Tako je 2022. godine u Srbu devetorici građana, izrečena zabrana dolaska u Srb, gdje su uredno prijavili prosvjed zbog proslave Dana ustanka, te im je izrečena zabrana u trajanju od osam dana (Izvor, web str. Novosti od 25. 7. 2022.). Isto tako ove godine mediji su prenijeli gotovo identičnu situaciju.
Sve ovo dovodi u pitanje zakonitost policijskog postupanja, ali i načelo jednakosti svih pred zakonom. Naime, policija je dužna u naprijed opisanim pravim situacijama postupati po službenoj dužnosti (ex offo) ako su ispunjeni uvjeti za postupanje. Ako želimo graditi pravnu državu, slobodnih i jednakih građana, onda su represivna tijela dužna u okviru svojih ovlasti činiti sve da se ta načela oživotvore. Po svemu sudeći redarstvene vlasti se suzdržavaju od navedenog postupanja usprkos ometanju i u biti pokušaju sprječavanja tijeka mirnog okupljanja. Nadalje, ista situacija se ponavlja iz mjeseca u mjesec sa sve bučnijim pomagalima i transparentima i porukama koje nisu primjerene demokratskom društvu. Također se uočava sve veći broj molitelja. Nedjelovanje policije može navedenu situaciju, posebno zbog agresivnosti prosvjednika, učiniti opasnom za sigurnost. Uzrok ovakvom djelovanju je nepravovremeno djelovanje redarstvenih vlasti.
Mate Knezović, odvjetnik
