Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima svakoga radnog dana pravo na pauzu (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. Radnik, odnosno maloljetnik koji u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu. Vrijeme odmora iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ubraja se u radno vrijeme. Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovoga članka, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenje ovoga odmora (članak 73. Zakona o radu).
Odredbom članka 133. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava (stavak 1.). Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (stavak 2.). Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa (stavak 3). Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka (stavak 4.). Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na postupak zaštite dostojanstva radnika iz članka 134. ovoga Zakona (stavak 5.). Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, nadležan sud, u smislu odredbi ovoga Zakona, je sud nadležan za radne sporove (stavak 6.). Radnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj zbog podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava radnika propisanih ovim Zakonom, drugim zakonom ili propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, zbog korištenja tih prava, odnosno zbog podnošenja zahtjeva i sudjelovanja u postupku za zaštitu prava toga radnika (stavak 7.).
Je li radnik dužan u skladu s člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu prije podnošenja tužbe podnijeti poslodavcu zahtjev da mu omogući korištenje stanke ili korištenje slobodnih dana, umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kad nije mogao koristiti stanku jer se radi o poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, ili se pak rad za vrijeme stanke smatra prekovremenim radom u kojem slučaju se radi o novčanom potraživanju u smislu članka 133. stavka 3. Zakona o radu?
U odnosu na ta pitanja nema prakse revizijskog suda (Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a sudska praksa viših sudova (županijskih) nije jedinstvena.
Presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž R-216/2023-2 od 18. rujna 2023., uvažena je žalba tuženika (poslodavca), preinačena je presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-112/2019 od 29. kolovoza 2023. u dijelu točke I. i II. izreke, te je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće zbog toga što mu poslodavac/država nije isplatio plaću zbog nekorištenja stanke /prekovremenog rada/ za razdoblja obuhvaćena tužbom. Uporište za takvo suđenje Županijski sud u Puli-Pola nalazi u članku 133. stavku 1. Zakona o radu. Smatra da je pitanje korištenja/nekorištenja stanke pravo iz radnog odnosa u smislu članka 133. stavak 1. Zakona o radu zbog čega je tužitelj prije podnošenja tužbe bio dužan postupiti u smislu toga članka.
Da to pitanje nije pravo iz radnog odnosa u smislu članka 133. stavka 1. Zakona o radu, nego novčano potraživanje, zbog čega radnik nije dužan prethodno obratiti se poslodavcu, smatra Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici (vidi presudu Gž-R-163/2023-2 od 26. rujna 2023.).
Josip Petković, dipl. pravnik
