Višestranačka upravna stvar nije svaka stvar u postupku čijeg rješavanja sudjeluje više stranaka, već je to upravna stvar u kojoj sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima.1
U jednostranačkim upravnim stvarima podneske javnopravnom tijelu upućuje jedna stranka.2 Za razliku od toga, u višestranačkim stvarima podneske najčešće upućuje više stranaka. Po prirodi stvari, argumentacija iznesena u podnescima protivnih stranaka u pravilu se međusobno razlikuje.
Prema članku 30. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09., 110/21., u nastavku teksta: ZUP), u postupku se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, osim kada postoji neka od iznimaka iz stavka 2. toga članka.
Usto, među pravima stranaka u ispitnom postupku jest i pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima, te izjasniti se, između ostalog, o prijedlozima za izvođenje dokaza i podnesenim dokazima (članak 52. stavci 1. i 2. ZUP-a).
Da bi stranka zbiljski mogla ostvariti svoja prava iz članaka 30. i 52. ZUP-a, nije dovoljno to što joj je na raspolaganju i pravo obavješćivanja o tijeku postupka i razgledavanje spisa (članak 84. ZUP-a), kao što se to ponekad pogrešno smatra u upravnoj praksi. O sadržaju svakog podneska ili usmenog izlaganja koje javnopravno tijelo zaprimi od jedne stranke potrebno je omogućiti izjašnjenje protivnoj stranci ili strankama. To može biti učinjeno pozivom protivnoj stranci na pisano izjašnjenje ili omogućavanjem protivnoj stranci da se izjasni na usmenoj raspravi. Pritom je ključno je li takvo izjašnjenje doista omogućeno, a ne i je li protivna stranka iskoristila mogućnost da se izjasni. Izjašnjenje se smatra omogućenim i ako se stranka neopravdano ne odazove na usmenu raspravu na kojoj se imala prilike izjasniti. U tom pogledu zahtjevi kontradiktornosti upravnog postupka u višestranačkom predmetu nisu bitno različiti od zahtjeva kontradiktornosti sudskog postupka.
Ipak, vodeći računa o načelu učinkovitosti i ekonomičnosti (članak 10. ZUP-a), protivnoj stranci nije nužno omogućiti izjašnjenje o ponavljajućem sadržaju (o kojem joj je izjašnjenje prethodno već omogućeno), niti o sadržaju koji nije bitan za rješavanje upravne stvari, tj. o sadržaju na kojem javnopravno tijelo neće utemeljiti svoju odluku.
dr. sc. Alen Rajko
^ 1 Nasuprot tome, jednostranačkom stvari smatra se i stvar u kojoj sudjeluje više stranaka, ako su one u istome pravnom položaju i istupaju zajednički, u postupovnoj zajednici, bilo materijalnoj (koja postoji bez obzira na konkretan postupak, na primjer kod suvlasnika), bilo formalnoj (tj. razdruživoj zajednici koja nastaje tek pokretanjem upravnog postupka, a stranke imaju zajednički interes). S druge strane, položaj stranaka u višestranačkim stvarima može biti kolidirajući ili protivni. Kod kolidirajućih zahtjeva stranke postavljaju konkurentne zahtjeve, ali se ne nalaze u uzajamnom odnosu, nego svaka stranka stoji u posebnom odnosu prema javnopravnom tijelu (npr. natjecatelji u postupku dodjele koncesije). Protivan položaj stranaka razumijeva, pak, da je odnos između stranaka neposredno suprotan (npr. korisnik izvlaštenja prema izvlašteniku). Više o tome v. na primjer u: Đerđa, Dario, Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Inženjerski biro, Zagreb, 2010., str. 86-87.
^ 2 Pismeno je viši pojam, koji u sebi sadržava niže pojmove podneska i akta. Podneske stranka upućuje javnopravnom tijelu, dok tijelo stranci dostavlja akte. Više o tome v. u članku 4. točki 15. Uredbe o uredskom poslovanju ("Narodne novine" br. 75/21.).
