Teretane, fitness centri i organizirane plesne škole
Odlukom o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 putem okupljanja ("Narodne novine" broj 141/20., 1/21., 2/21., 8/21., 14/21., 20/21., 26/21., 32/21., 40/21., 46/21. i 52/21.; u daljnjem tekstu: Odluka od 18. prosinca 2020.) bio je u određenom razdoblju obustavljen rad teretana i organiziranih plesnih škola.
Odluka od 18. prosinca 2020. bila je na snazi od 21. prosinca 2020. do 27. svibnja 2021. kada je prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o nužnim epidemiološkim mjerama kojima se ograničavaju okupljanja i uvode druge nužne epidemiološke mjere i preporuke radi sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 putem okupljanja ("Narodne novine" broj 58/21.).
Mjera zabrane rada teretana i fitness centara bila na snazi od 27. studenoga 2020. do 15. veljače 2021., a mjera zabrane rada organiziranih plesnih škola bila je na snazi od 27. studenoga 2020. do 27. svibnja 2021. Ustavni sud proveo je ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbi Odluke od 18. prosinca 2020. u odnosu na teretane, fitness centre i organizirane plesne škole uvažavajući ozbiljnost prigovora, opći interes te pojedinačni interes velikog broja predlagatelja, iako u vrijeme donošenja rješenja o prigovorima predlagatelja, odluka od 18. prosinca 2020. više nije bila na snazi.
Predlagatelji (više poduzetnika koji posluju u teretanama i plesnim školama) su smatrali da su teretane stavljene u nejednak položaj u odnosu na druge poduzetnike kojima Odlukom od 18. prosinca 2020. rad nije zabranjen, čime je došlo do povrede poduzetničkih prava poduzetnika koji su vlasnici teretana. Smatraju da mjera nije bila nužna za ostvarenje legitimnog cilja jer je s poslovanjem nastavilo niz uslužnih djelatnosti (frizeri, saloni za uljepšavanje, bazeni, saune, trgovački centri i sl.) koje imaju kontinuiran protok ljudi i okupljanja s kontaktima. Predlagatelji smatraju da nisu postojale znanstvene i stručno-epidemiološke osnove za zabranu rada teretana i plesnih škola te da se u slučaju teretana moglo postrožiti mjere na isti način i omogućiti im poslovanje s obzirom na protok ljudi i kontakte (dakle legitimni cilj ostvariti manje restriktivnom mjerom). Smatraju da mjerom zabrane rada teretana nije uspostavljen razuman odnos između poduzetničkih prava predlagatelja i javnog interesa očuvanja zdravlja. Ističu da je obustavljen rad teretana čije posljedice su katastrofalne jer to nisu mogli predvidjeti, a ostaju bez prihoda, čime im je povrijeđeno pravo na rad i zaradu.
Predlagatelji su smatrali također i da su plesne škole stavljene u nejednak položaj u odnosu na druge poduzetnike kojima Odlukom od 18. prosinca 2020. rad nije zabranjen, čime je došlo do povrede poduzetničkih prava poduzetnika koji su njihovi vlasnici. Smatraju da mjera nije bila nužna za ostvarenje legitimnog cilja. Posebno ističu da se vježbanjem (pa i organiziranim vježbanjem plesa) štiti zdravlje, te da je kontraproduktivno ograničavati vježbanje u doba pandemije kada je potrebno ojačati imunitet stanovništva.
U odnosu na prigovore predlagatelja Ustavni sud je istaknuo da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a među njima se posebno ističu sloboda kretanja roba, osoba, usluga i kapitala. Stajalište da se poduzetničke i tržišne slobode uvijek moraju sagledavati u svjetlu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava) te načela razmjernosti (članak 16. Ustava) na kojem se mora zasnivati pravna regulacija njihovih ograničenja, Ustavni sud zauzeo je u rješenju broj: U-I-3103/2014 od 8. studenoga 2016.
U rješenju broj: U-I-1372/2020 i dr. od 14. rujna 2020. ("Narodne novine" broj 105/20. - t. 31.4. i 31.5.) Ustavni sud utvrdio je da je člankom 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite u vezi s člankom 3. stavcima 2. i 3. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (u daljnjem tekstu: ZZP) te člankom 47. ZZP-a određen (uspostavljen) zakonski okvir na temelju kojeg je Stožer (uz ministra zdravstva) ovlašten za donošenje odluka/mjera za sprečavanje širenja virusa. Drugim riječima, da je Stožer imao i ima zakonsku ovlast za donošenje mjera iz članka 47. ZZP-a.
U odnosu na legitimnost cilja utvrđeno je da mjere predviđene člankom 47. ZZP-a koje donosi (naređuje) Stožer imaju isti cilj - zaštitu zdravlja i života građana radi sprečavanja i suzbijanja širenja epidemije/pandemije bolesti COVID-19. Stoga, prema stajalištu Ustavnog suda, neupitna je legitimnost cilja koji se tim mjerama, kao i konkretnom osporenom mjerom, želio postići.
Stoga je u tom ustavnosudskom postupku Ustavni sud razmotrio je li mjera, tj. obustava rada organiziranih plesnih škola, teretana i fitness centara razmjerna cilju koji se želio postići, odnosno postoji li prijeka društvena potreba za njezino donošenje.
Osporena mjera dio je složenih mjera koje je donio Stožer kojima se nastoji obuzdati i prekinuti drugi val širenja bolesti COVID-19. Te mjere uvjetovane su epidemiološkim razlozima usmjerenim ka smanjivanju širenja virusa koji se širi bliskim kontaktom više ljudi na istom mjestu, posebice u zatvorenim prostorima. Kako je Vlada navela u očitovanju, mjere su posljedica loše epidemiološke situacije koja nije pokazivala naznake poboljšanja, a najvažnija epidemiološka mjera, brza identifikacija oboljelih, njihova izolacija i utvrđivanje njihovih bliskih kontakata u uvjetima široko uspostavljene cirkulacije više nije bila dovoljna. Zbog nemogućnosti praćenja žarišta transmisije bolesti bilo je nužno smanjiti kretanje ljudi i stvaranje kontakata gdje god je to moguće.
Osim toga, kako to proizlazi iz očitovanja Vlade, neke od ranije donesenih mjera nisu dosljedno provodili oni koji su ih trebali provoditi, a to se posebno odnosi na mjesta i događaje koji su epidemiološki identificirani kao najrizičniji, do kojih podataka su epidemiolozi došli praćenjem indikatora 14/7 dnevne incidencije po županijama i na nacionalnoj razini, te indikatora koji ukazuju na prijenos virusa među kojima su sportski događaji u objektima na zatvorenom. Kako je Vlada istaknula, jedna preventivna mjera nije dovoljna za sprječavanje širenja virusa, već je ključna kombinacija i komplementarnost mjera.
Sportske aktivnosti (u što spadaju i organizirane plesne škole, odnosno organizirano vježbanje u teretanama) se u odnosu na druge aktivnosti izdvajaju kao potencijalno veći rizik za širenje zaraze jer tijekom intenzivirane tjelesne aktivnosti nije moguće nositi masku, kod pojedinih sportskih aktivnosti ne može se izbjeći bliski kontakt s drugom osobom, sportski objekti mjesta su nekontroliranog kretanja i kontakata s nepoznatim osobama koje kasnije epidemiološka služba ne može identificirati, niti je moguće izreći mjeru samoizolacije jer nije moguće utvrditi tko je sve bio prisutan i na kojoj udaljenosti od pozitivne osobe. Izostanak izricanja mjere samoizolacije za osobe koje su bile u kontaktu s pozitivnom osobom tijekom boravka u sportskom objektu predstavlja veliki rizik za nekontrolirano širenje zaraze jer je samoizolacija jedna od najefikasnijih protuepidemijskih mjera. Tijekom aktivnosti koje produbljuju disanje, a to su sve sportske aktivnosti, tijekom izdisaja izbacuju se čestice na veće udaljenosti nego kod uobičajenog disanja. U zatvorenim sportskim centrima povećana je produkcija aerosola zbog dubokog i brzog udisanja i izdisanja. Osim toga, kako se u ovom predmetu radi zapravo o ograničenju sportskih aktivnosti u zatvorenom, Vlada je naglasila da je tjelesna aktivnost važna za tjelesno i mentalno zdravlje i dobrobit građanstva, pa se kod ograničavanja u sportu uvijek uzima u obzir i potiče mogućnost tjelesne aktivnosti na otvorenom koja je svima dostupna pod jednakim uvjetima, a posebno individualna tjelesna aktivnosti na otvorenom bez ograničenja.
Iz tih razloga, teretane i plesne škole nisu usporedive ni s frizerskim salonima, salonima za uljepšavanje i ostalim drugim uslužnim djelatnostima s kojima se predlagatelji uspoređuju.
Budući da je rad plesnih škola ostao zabranjen i nakon 15. veljače 2021. (od kada je dopušten rad teretana uz posebne epidemiološke uvjete), Ustavni sud je ispitao postoji li nužnost u daljnjoj zabrani rada organiziranih plesnih škola. U tu je svrhu pribavljeno očitovanje Ministarstva zdravstva od 16. travnja 2021.), u kojem je, između ostaloga, navedeno: "Aktivnosti koje se uobičajeno provode u teretanama su stacionarne prirode, odnosno takvih značajaka da osoba uglavnom boravi (trenira) na jednom mjestu kroz neko vrijeme, te nakon toga mijenja točku boravka ali se na novoj točci boravka (treninga) opet zadržava kroz neko određeno vrijeme. Na istoj točci (poziciji) treniranja u isto vrijeme ne treniraju dvije osobe jer je trening individualnog karaktera. Time je moguće organizirati boravak osoba u teretani na način da se 'drži razmak od 4 metra kao nužnu fizičku distancu', sukladno preporukama Zavoda, kako bi se u potpunosti izbjegao svaki fizički odnosno bliski kontakt između svih sudionika treninga u teretanama. S druge strane, ples je aktivnost koja podrazumijeva kretanje prostorijom, koje se uobičajeno provodi na način da se nakon plesa ne može utvrditi koje osobe su bile međusobno u fizičkom kontaktu ili blizu jedna drugoj i u kolikom vremenskom trajanju te s kakvim oblikom fizičke interakcije." Uzevši u obzir navedeno stručno očitovanje, Ustavni sud utvrđuje da i nadalje postojala (do 27. svibnja 2021.) nužnost u propisivanju zabrane rada organiziranih plesnih škola jer se u njima, zbog naravi tjelesnih aktivnosti koje se u njima obavljaju, ne mogu dosljedno pratiti kontakti zaraženih.
Ustavni sud je također utvrdio da je Vlada kontinuirano donosila mjere pomoći gospodarstvu te je Zaključkom od 30. studenoga 2020. ("Narodne novine" broj 133/20.), omogućila gospodarskim subjektima (poduzetnicima), korištenje niza gospodarskih mjera radi prevladavanja poteškoća uzrokovanih pandemijom/epidemijom bolesti COVID-19, odnosno koje se donose radi njezinog suzbijanja, primjerice: - potpore Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim koronavirusom od 4.000,00 kuna tijekom obustave poslovanja za listopad - prosinac 2020., uz oslobađanje plaćanja doprinosa; - oslobođenje poslodavaca od plaćanja doprinosa u sektorima pogođenim koronavirusom, kojima je rad zabranjen, onemogućen ili znatno otežan i sl.; - mjera nadoknade svih ili dijela plaćenih fiksnih troškova za mjesec prosinac 2020. što uključuje mjesečni trošak najma, zakupa odnosno koncesijske naknade poslovnog prostora u kojem se obavlja djelatnost i druge mjesečne troškove poduzetnicima kojima je Odlukom Stožera od 18. prosinca 2020. obustavljen rad, a među kojima su i poduzetnici u ugostiteljskoj djelatnosti i pružatelji ugostiteljskih usluga na poljoprivrednim gospodarstvima;- oslobođenje plaćanja turističke pristojbe za privatne iznajmljivače (paušal); - oslobođenje plaćanja promjenjivog dijela koncesijske naknade za 2019. za korištenje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima i odgoda plaćanja stalnog dijela koncesijske naknade za 2020.; - odobrenje izravnih beskamatnih kredita HBOR-a osiguranjem sredstava u iznosu od 26.000.000,00 kuna za kreditiranje likvidnosti poduzetnika u turističkim djelatnostima u okviru Mjere COVID-19.
Iz navedenoga je razvidno da je država poduzetnicima osigurala mnogobrojne mjere financijskog i poreznog rasterećenja kojima se na posredan način nadoknađuju štete koje su pretrpjeli za vrijeme dok nisu mogli obavljati svoju djelatnost.
Uzevši u obzir navedene gospodarske mjere rasterećenja poduzetnika (koji se bave organiziranjem i vođenjem djelatnosti teretana i organiziranih plesnih škola) stajalište je Ustavnog suda da tim subjektima nije nametnut prekomjeran teret u ostvarenju legitimnog cilja.
Iz cjelokupnog prikupljenog materijala Ustavni sud ocjenjuje da su procjene Stožera utemeljene na stručnim i medicinskim podacima i istraživanjima, mjera je vremenski ograničena, a postoji i obveza redovnog preispitivanja opravdanosti mjera sadržanih u Odluci kako bi se osiguralo njihovo trajanje samo koliko je to nužno u smislu članka 50. stavka 2. Ustava, pa su ukinute i ublažene čim je to epidemiološka situacija dopustila. Uz navedeno, država je poduzela brojne mjere financijskog i poreznog rasterećenja poduzetnika. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud utvrđuje da osporeni dijelovi odluke ispunjava zahtjev razmjernosti iz članka 49. u vezi s člancima 16. stavkom 2. i 50. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud je napomenuo da podaci Vlade o rastu broja zaraženih pokazuju, uzevši u obzir dvotjedno razdoblje inkubacije bolesti COVID-19 i da se nakon uvođenja promjena u mobilnosti građana efekti promjena ne mogu očekivati i u razdoblju kraćem od 14 dana, najveći broj zabilježenih novih slučajeva u Republici Hrvatskoj u 50. tjednu 2020. (13. prosinca 2020. - 25.032 nova slučaja zaraze) odnosno dva tjedna nakon stupanja na snagu Odluke od 27. studenoga 2020. Nakon toga bilježi se kontinuirani pad novih slučajeva zaraze pa je u 51. tjednu broj novih slučajeva iznosio 18.313, a u 52. tjednu 9.501, što je 62 %, odnosno dvije trećine manje nego u 50. tjednu.
Na početku 2021. i nakon što je Odluka od 18. prosinca 2020. bila na snazi preko mjesec dana došlo je do znatnog smanjenja broja novozaraženih tako da je 15. veljače 2021. bilo svega 68 novih slučajeva zaraze.
Od početka ožujka 2021. i ukidanja nekih od mjera iz Odluke od 18. prosinca 2020. (otvaranje teretana 15. veljače 2021., te terasa ugostiteljskih objekata 1. ožujka 2021.) ponovo raste broj novozaraženih osoba, tako da je primjerice 13. ožujka zabilježeno 823, a 25. ožujka 1673 novih slučajeva zaraze, dok je 28. ožujka 2021. zabilježen 1321 novi slučaj zaraze.
Rast broja novozaraženih osoba nastavljen je u travnju i prvom dijelu svibnja, tako da je primjerice 3. travnja 2021. zabilježeno 2234 novozaraženih, 8. travnja 2021. 3214 novozaraženih, 18. travnja 2021. 1565 novozaraženih, te 1797 novozaražanih 27. travnja.
Taj trend smanjen je u prvom dijelu svibnja te je tako 2. svibnja bilo 944 novozaraženih, 8. svibnja 2021. 1342 novozaraženih, 12. svibnja 2021. 1471 novozaraženi, da bi 23. svibnja 2021. bilo 251 novozaražena osoba te 31. svibnja 2021. 40 novih slučajeva zaraze.
Navedeni podaci o kretanju broja novozaraženih osoba pokazuju da su mjere u vrijeme kada su bile određene bile nužne i opravdane, a kako se smanjivao broj novozaraženih osoba tako su se mjere i ublažavale odnosno ukidale.
Ograničenja u javnom prometu putnika
Ograničenja u javnom prometu putnika uvedena su Odlukom o načinu organizacije javnog prijevoza putnika radi sprječavanja širenja bolesti COVID-19 ("Narodne novine" broj 143/20., 2/21., 8/21., 14/21., 20/21., 26/21., 32/21., 40/21., 46/21. i 52/21.; u daljnjem tekstu: Odluka), a bila su na snazi od 23. prosinca 2020. do 27. svibnja 2021. Od tada postoji samo obveza nošenja zaštitnih maski u javnom prijevozu, a ukinuta su ograničenja u broju putnika u prijevoznom sredstvu, o čemu je u pretežitom dijelu odlučivano u predmetu broj: U-II-1024/2021, koji je vođen po prijedlogu Hrvatske udruge poslodavaca.
Predlagateljicu je najviše smetala odredba točke II. navedene Odluke kojom je bilo propisano da su pružatelji usluga u javnom prijevozu putnika obvezni prijevoz obavljati na način da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40 % raspoloživih mjesta, a na prijevoznim sredstvima su obvezni jasno istaknuti najveći dopušteni broj putnika koji smije biti u prijevoznom sredstvu (autobusu, tramvajskim kolima, željezničkom vagonu, trajektu, katamaranu i sl.).
Predlagateljica je smatrala da su poduzetnici kao nositelji djelatnosti javnog linijskog prijevoza osporenim dijelovima Odluke dovedeni u nezavidan položaj jer vozači autobusa (koji su njihovi radnici) moraju nadzirati broj putnika u autobusu i nose li putnici zaštitne maske za lice. Također smatraju nezakonitim nametanje obveze nepuštanja u vozilo osoba bez zaštitne maske odnosno nezapočinjanje vožnje ako bi se u vozilu nalazili takvi putnici. Navodi da bi postupanjem po spornim dijelovima Odluke nositelji javnog linijskog prijevoza diskriminirali putnike jer bi na usputnim stanicama morali ostaviti prekobrojne putnike (bez da im dozvole ulazak u vozilo jer je već popunjeno 40 %), iako imaju urednu voznu kartu kupljenu on-line, ili bi morali birati koga povesti, što bi moglo dovesti do diskriminacije. Posebno smatraju da članak 43. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" broj 41/18. i 98/19.; u daljnjem tekstu: ZOPUCP), u granicama raspoloživih mjesta u vozilu, nalaže primitak i prijevoz svake osobe koja ima voznu kartu. Zbog novih obveza nemoguće je poštivanje voznog reda i mjesta zaustavljanja koja su predviđena voznim redom. Sve to može dovesti do kršenja (neizvršenja) ugovora o prijevozu, a što može za posljedicu imati i odštetnu odgovornost prijevoznika za kašnjenje ili neodržavanje linije.
Ustavni sud je utvrdio da je javni linijski prijevoz putnika u cestovnom prometu javni prijevoz putnika koji se obavlja vozilima određenih kategorija na određenim linijama i po unaprijed utvrđenom voznom redu, cijeni i Općim uvjetima prijevoza i koji se smatra javnom gospodarskom uslugom kao javnim dobrom čije izvršavanje u javnom interesu osigurava Republika Hrvatska, a kako bi se zadovoljile javne potrebe za prijevozom, prema članku 4. stavku 1. točki 19. ZOPUCP-a.
Dakle, radi se o gospodarskoj djelatnosti (usluzi prijevoza putnika i stvari) koja se obavlja u javnom interesu te dijelom financira od strane Republike Hrvatske odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.
Stoga je za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagateljice mjerodavan članak 49. Ustava.
Ustavni sud je naveo da je predlagateljica u svom prijedlogu osporila zakonitost dijela Odluke smatrajući ih suprotnima određenim odredbama ZOPUCP-a i Zakona o obveznim odnosima koje uređuju javni linijski prijevoz putnika odnosno obveze prijevoznika prema ugovoru o prijevozu. Međutim, u posebnim okolnostima iz članka 22.a ZSCZ-a (koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, gospodarsku aktivnost i uzrokuju znatnu gospodarsku štetu a koje obuhvaćaju i nastanak pandemije/epidemije) Stožer ima ovlasti iz članka 47. stavka 2. ZZP-a, što uključuje i propisivanje mjera sprječavanja širenja epidemije u javnom prijevozu.
Ustavni sud ponavlja da pandemija/epidemija bolesti COVID-19 nesporno predstavlja posebne okolnosti iz članka 22.a ZSCZ-a.
Osim navedenog u ovom ustavnosudskom postupku Ustavni sud je razmotrio je li mjera tj. ograničenje broja putnika u vozilu dodatna obveza nadzora broja putnika i nošenja zaštitnih maski putnika, te uskraćivanje usluge prijevoza putnicima bez zaštitnih maski, razmjerna cilju koji se želio postići, odnosno postoji li prijeka društvena potreba za njezino donošenje.
Osporenom odlukom, među ostalim, uređuje se način obavljanja javnog linijskog prijevoza (kao i ostalog javnog prijevoza putnika) na način da se smanjuje za 60 %, te se uvode nove obveze prijevoznika u vezi poštivanja epidemioloških mjera koje moraju provoditi putnici.
Sve mjere prati i obveza pridržavanja općih epidemioloških mjera (poput nošenje zaštitnih maski, pranje i dezinfekcija ruku, stroge mjere fizičkog distanciranja tj. izbjegavanje bliskog osobnog kontakta u razmaku od najmanje 2m u zatvorenom prostoru i 1,5m na otvorenom prostoru).
Javni prijevoz je za veliku većinu građana koji ga koriste, prema očitovanju Vlade, od esencijalne važnosti i ne mogu ga zamijeniti drugim oblikom prijevoza ili izbjeći. To se odnosi i na građane s kroničnim bolestima koje uvećavaju rizik za razvoj težih oblika bolesti COVID-19 kao i na građane koji javni prijevoz koriste za odlazak na liječnički pregled uslijed narušenog zdravstvenog stanja. Po tome se javni prijevoz razlikuje od primjerice ugostiteljskih objekata, trgovačkih centra ili sportskih objekata, jer ove objekte građani pod povećanim rizikom mogu izbjeći. U situaciji nekontroliranog prijenosa virusa tijekom listopada, studenoga i početkom prosinca 2020., a koja je bitno narušavala efikasno funkcioniranje zdravstvenog sustava uz visoku smrtnost, bilo je potrebno donositi odluke koje su imale pretpostavljenu korist u smislu smanjivanja općeg kretanja stanovništva. Referentni centar za epidemiologiju zaraznih bolesti Ministarstva zdravstva predložio je 23. studenoga 2020. hitno i neodgodivo poduzimanje dodatnih protuepidemijskih mjera. U odnosu na javni prijevoz poduzete su mjere koje su restriktivnije od onih koje su već bile na snazi jer brojna istraživanja i preporuke međunarodnih referentnih organizacija potvrđuju povećani rizik za širenje bolesti COVID-19 u javnom prijevozu, potrebu ograničenja broja putnika i nošenje maski. Prethodna su istraživanja utvrdila da ljudska pokretljivost i obrasci interakcije izravno doprinose širenju zaraznih bolesti, osobito tijekom pandemija. Zajedničko korištenje sredstva javnog prijevoza jedno je od potencijalnih žarišta zaraznih bolesti poput COVID-19 koje se prenose kapljičnim putem, te se uslijed neadekvatne ventilacije u zatvorenom prostoru / prijevoznom sredstvu može zaraziti veći broj ljudi od samo jedne infektivne osobe. S ciljem suzbijanja daljnjeg širenja pandemije bolesti COVID-19, većina zemalja svijeta prepoznala je važnost ograničavanja javnog prijevoza te uvođenje mjera u svrhu zaštite pojedinaca (naročito osjetljivih skupina) kao i ukupne populacije.
U vezi ograničenja broja putnika, tijekom pandemije bolesti COVID-19 značajno je smanjen javni prijevoz globalno, u cilju prevencije širenju bolesti. Isto tako, pridržavajući se fizičke distance između putnika, ograničen je ukupni broj dozvoljenih putnika u sredstvima javnog prijevoza (autobus, tramvaj, vlak itd.) Svjetska zdravstvena organizacija izdala je preporuke za ograničavanje broja putnika u javnom prijevozu. Prema podacima Vlade, na razini Europe 74 % stručnjaka složilo se s mjerom ograničenja broja putnika u javnom prijevozu.
Sve navedeno dostatno je za zaključak da su osporene mjere iz Odluke bile nužne za suzbijanje pandemije bolesti COVID-19 jer je javni prijevoz jedno od potencijalnih žarišta zaraze tom bolešću, budući se prenosi kapljičnim putem, a u javnom prijevozu putnici su često na maloj udaljenosti u skučenom i zatvorenom prostoru kroz dulje vrijeme.
Okolnost da je nadzor dijela mjera (nošenje maski putnika) prebačen na radnike prijevoznika (vozače), to nije pretjerani teret za prijevoznike jer oni i do sada nisu bili dužni na prijevoz primiti osobe koje narušavaju javni red i mir, koje su alkoholizirane ili ometaju druge putnike (članak 43. stavak 1. alineja 2. ZOPUCP-a). Stoga je dodatna obveza vezana uz već prethodno zakonom propisane obveze.
U odnosu na prigovor o djelomičnoj kontradiktornosti odredbi zakona na koje se poziva predlagateljica i osporenih odredbi Odluke, Ustavni sud je napomenuo da prema članku 4. stavku 1. točki 31. ZOPUCP-a prijevoznik (koji obavlja javni linijski prijevoz) donosi opće uvjete prijevoza, a to je akt kojim se utvrđuju uvjeti pod kojima se obavlja prijevoz (cjenik, pravila ponašanja putnika tijekom prijevoza, pravila prijevoza životinja, pravila prijevoza prtljage, pravila ponašanja posade vozila prema putnicima i uvjeti prijevoza te prava tijekom prijevoza osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti) koji se mora učiniti javno dostupnim najmanje na mrežnim (web) stranicama prijevoznika ili na drugi odgovarajući način. Dakle, budući da je javni linijski prijevoz javna usluga koja se uspostavlja na temelju ugovora ili koncesije (prema članku 33. ZOPUCP-a) koju daju jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, država nesumnjivo ima pravo i obvezu regulirati taj prijevoz u skladu s okolnostima koje su nužne radi zaštite zdravlja i života građana/putnika, a prijevoznik izmjenom svojih općih uvjeta prijevoza mora uskladiti dotadašnje postupanje s osporenim dijelovima Odluke na način da propiše način na koji će vozači autobusa provjeravati broj putnika u vozilu, nošenje zaštitne maske, kao i način postupanja ako se u vozilu zatekne osoba bez zaštitne maske.
Ako bi se to odrazilo na održavanje voznog reda i nepreuzimanje na prijevoz osoba na pojedinim autobusnim stajalištima, vozni red treba uskladiti s davateljem koncesije odnosno ugovarateljem javnog linijskog prijevoza na način koji odražava stvarne potrebe stanovništva za javnim linijskim prijevozom, koji je, prema očitovanju Vlade, bitno smanjen u zadnjih godinu dana.
U odnosu na moguća zakašnjenja zbog izvršavanja osporenih dijelova Odluke, u vezi s člankom 696. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, budući da se pandemija bolesti COVID-19 može smatrati višom silom, o čemu će sudovi voditi računa u svakom pojedinačnom slučaju.
Iz navedenoga je razvidno da je poduzetnicima u prijevoznoj djelatnosti na koje se odnosio osporeni dio Odluke država osigurala mnogobrojne mjere financijskog i poreznog rasterećenja kojima se na posredan način naknađuje šteta nastala za vrijeme dok nisu mogli u punom opsegu obavljati svoju djelatnost.
Uzevši u obzir navedene gospodarske mjere rasterećenja poduzetnika stajalište je Ustavnog suda da tim subjektima nije nametnut prekomjeran teret u ostvarenju legitimnog cilja.
dr. sc. Robert Peček
