Odvjetništvo je člankom 27. Ustava Republike Hrvatske1 definirano kao samostalna i neovisna služba koja osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom. Samostalnost i neovisnost odvjetništva očituje se osobito samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničkog posla kao slobodne djelatnosti, ustrojstvom odvjetništva u Hrvatsku odvjetničku komoru (u nastavku teksta: HOK) koja je samostalna i neovisna organizacija odvjetnika na teritoriju Republike Hrvatske u koju se odvjetnici obavezno učlanjuju, donošenjem Statuta i drugih općih akata, te odlučivanjem o stjecanju i prestanku prava na obavljanje odvjetništva2.
Člankom 1. ZoOdv-a se ustrojstvo i djelovanje odvjetništva uređuje kao neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa.
Jedan od uvjeta za upis u imenik odvjetnika propisanih člankom 48. ZoOdv-a je i dostojnost za obavljanje odvjetništva. Sukladno propisanom, nije dostojna za obavljanje odvjetništva osoba osuđena za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv službene dužnosti, za kazneno djelo izvršeno iz koristoljublja ili za drugo kazneno djelo izvršeno iz nečasnih pobuda ili koje je čini moralno nedostojnom za obavljanje odvjetništva. Također, nije dostojna za obavljanje odvjetništva ni osoba čije ranije ponašanje ili djelatnost ne jamči da će ona savjesno obavljati odvjetničko zvanje.
Odvjetnici su stoga dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu i zakonima, statutu i drugim općim aktima HOK-a, te Kodeksu odvjetničke etike.
Kodeksom odvjetničke etike, polazeći od temeljnih vrijednosti društva, utvrđuje se i skup načela i pravila ponašanja kojih su se, radi očuvanja dostojanstva i ugleda odvjetništva, odvjetnici uvijek dužni pridržavati, a sadržana su u svečanoj prisezi koju odvjetnik daje prije početka odvjetničke djelatnosti i trebaju biti sastavnim dijelom svijesti i uvjerenja svakog odvjetnika. Spomenuta načela i pravila ponašanja podrazumijevaju između ostalog i odnos odvjetnika prema vlastitoj stranci, prema kojoj se pri obavljanju svog poziva odvjetnik ima tako ponašati da zadobije i učvrsti povjerenje svoje stranke i istodobno pravosudnih i drugih tijela pred kojima nastupa. Odvjetnik je dužan savjesno ispunjavati dužnosti koje proizlaze iz odvjetničkog poziva i čuvati ugled i dostojanstvo odvjetništva pri obavljanju poziva i u privatnom životu. Svojim ponašanjem odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda. Odvjetnik smije štititi interese svoje stranke samo sredstvima koja su u skladu sa zakonom, s dostojanstvom odvjetničkog poziva i s dobrim običajima, a nisu protivna njegovoj savjesti.3
Ustavni sud Republike Hrvatske donio je značajnu odluku u kojoj je ocjenjivao je li postupanje odvjetnika M.B. bilo u skladu s vrednotom pravičnog suđenja koje Ustav garantira člankom 29. stavkom 1. u građanskom aspektu.4 Odlukom je ukinuo presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Županijskog i Općinskog građanskog suda u Zagrebu i predmet vratio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.
Činjenično i okolnosno stanje predmeta
Suprug prvopodnositeljice i otac drugopodnositeljice preminuo je uslijed prometne nesreće 7. studenoga 1987. u Bosni i Hercegovini. Odvjetnik M.B. zastupao ih je kao punomoćnik u postupku naknade štete od osiguravajućeg društva u inozemstvu, jer je vozilo kojim je skrivljena nesreća bilo registrirano u Njemačkoj.
Odvjetnik je u siječnju ili veljači 1989. podnositeljicama po dovršetku parnice za naknadu štete isplatio ukupan iznos štete od 15.500,00 DEM (tadašnjih njemačkih maraka), koja isplata nije obuhvaćala udovičku mirovinu odnosno obiteljsku mirovinu za prvopodnositeljicu, niti dječju rentu za drugopodnositeljicu.
Prvopodnositeljica je prilikom umirovljenja 2004. godine saznala da su podatci o pripadajućoj joj naknadi štete drugačiji od podataka koje joj je prezentirao odvjetnik M.B. prilikom isplate. Naime, podnositeljice su 2007. zaprimile kompjutorski izlist isplata od inozemnog osiguravajućeg društva i saznale da je šteta u povodu smrti njihovog supruga i oca isplaćivana tijekom četiri godine, od 22. lipnja 1988. do 11. srpnja 1991. u ukupnom iznosu od 301.143,07 DEM.
Podnositeljice su po saznanju da im obiteljska mirovina za prvopodnositeljicu i dječja renta za drugopodnositeljicu nisu isplaćene, 12. rujna 2005. Disciplinskom tužitelju Hrvatske odvjetničke komore prijavile štetno zastupanje odvjetnika M.B. Disciplinski tužitelj Hrvatske odvjetničke komore odbacio je prijavu prvopodnositeljice radi zastare.
Potom su Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske podnositeljice prijavile štetno zastupanje odvjetnika M.B. 6. veljače 2006., a radi kaznenog djela prijevare prilikom štetnog zastupanja, odnosno znatno manje isplate iznosa naknade štete koji je odredilo osiguravajuće društvo u inozemstvu, podnijele kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 27. studenoga 2006.
Kaznena prijava je odbačena rješenjem zbog nastupa okolnosti koje onemogućavaju daljnji kazneni progon, odnosno zbog zastare.
U tužbenom zahtjevu naznačeno je da je odvjetnik utajio dio štete koja im je pripadala te se neosnovano obogatio za iznos od 282.767,60 DEM, odnosno u današnjoj valuti za iznos od 144.035,68 EUR ili 1.051.460,46 kuna. Podnositeljice su u sudski spis uložile dokumentaciju u izvorniku i prijevodu na hrvatski jezik, iz koje je vidljivo da je odvjetnik M.B. zatražio i da mu je odobrena isplata kapitalizirane rente za drugopodnositeljicu u visini od 301.143,07 DEM, zatim su predale brojnu dokumentaciju i korespondenciju u izvorniku i s prijevodom na njemački jezik, vezanu uz isplatu osiguranog iznosa i rente za maloljetno dijete odvjetniku M.B. između dva osiguranja koja datira od 1988. nadalje, te podatke o otvorenom inozemnom bankovnom računu odvjetnika M.B. u Muenchenu.
U odgovoru na tužbu i na ročištu odvjetnik M.B. prigovorio je osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, te je isticao i prigovor zastare.
Podnositeljice su suglasno iskazivale da je isplata naknade štete bila u tuženikovom odvjetničkom uredu u siječnju ili veljači 1989., a ta isplata nije obuhvatila ni obiteljsku (udovičku) mirovinu za prvopodnositeljicu, ni dječju rentu za drugopodnositeljicu.
Prvotupanjski sud odbio je zbog nastupa zastare, primjenom članka 371. Zakona o obveznim odnosima5, tužbeni zahtjev kojim su podnositeljice (u konačno uređenom tužbenom zahtjevu) tražile od tuženika iznos za koji su tvrdile da ga je tuženik stekao bez osnove. Osvrćući se na tvrdnju podnositeljica da im je tuženik uzrokovao štetu, prvostupanjski sud utvrdio je da je nastupila zastara i primjenom odredbi koje se odnose na zastaru naknade štete (članak 376. ZOO-a).
Drugostupanjski sud i Vrhovni sud odbili su žalbu odnosno reviziju smatrajući pravilnom ocjenom prvostupanjskog suda da je nastupila zastara potraživanja naknade štete. Točno je da sud u parničnom postupku nije vezan naznačenom pravnom osnovom tužbenog zahtjeva (iura novit curia), ali je sud dužan obrzaložiti zbog čega ne prihvaća pravnu osnovu na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev.
Temelj ocjene – načelna stajališta Ustavnog suda
Ustavni sud je s obzirom na sadržaj ustavne tužbe i istaknute prigovore prvo i drugopodnositeljice ustavnu tužbu ispitao s aspekta prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Kao načelna stajališta koja će primijeniti na konkretan slučaj, a tiču se prava na pristup sudu u okviru prava na pravičan sudski postupak i suđenje, Ustavni sud je naveo:
„4.1. Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-3428/2019 od 16. srpnja 2020.; broj: U-III-3538/2017 od 18. travnja 2019. i broj: U-III-2466/2017 od 23. listopada 2019.).
4.2. Kad je riječ o tumačenju prava, koju će metodu tumačenja sudovi pritom primijeniti stvar je njihovog odabira i nije predmet ustavnosudske ocjene, pod uvjetom da način na koji tumače i primjenjuju mjerodavno pravo u svakom pojedinom slučaju ima racionalnu osnovu i objektivno opravdanje i da ne dovodi do povrede ustavnih prava stranaka u postupku. Stoga su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjenu kakva je odlukom dana prvi i najvažniji znak koji upućuje na proizvoljno odlučivanje (usporedi, primjerice, s odlukama/rješenjima Ustavnog suda broj: U-III-1946/2019 od 28. svibnja 2020. i broj: U-III-5678/2012 od 15. travnja 2020.; te broj: U-III-458/2018 od 23. svibnja 2019., "Narodne novine" broj 77/19.).
4.3. U predmetnom parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku tužbeni zahtjev podnositeljica odbijen je s obrazloženjem da je nastupila zastara potraživanja.
4.4. Ustavni sud ponajprije ističe da zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na “rješavanje” spora od strane suda (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-2466/2017, navedeno, te predmetima Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Smolić protiv Hrvatske, br. 51472/12, presuda od 15. ožujka 2018.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, presuda od 30. travnja 2014.).
4.5. Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (v., primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.; i U-III-2466/2017, navedeno).“
Primjena načelnih stajališta u konkretnoj pravnoj situaciji
Zadaća Ustavnog suda u ovom predmetu bila je ocijeniti je li način na koji su sudovi u konkretnom slučaju tumačili odredbe mjerodavnog zakona o nastupu zastare (nerazmjerno) ograničio pravo podnositeljica na pristup sudu.
Primjenjujući načelna stajališta na konkretan predmet, Ustavni sud pozvao se na mjerodavnu praksu Europskog suda za ljudska prava u sličim slučajevima. Istaknuo je da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti, pravomoćnosti, zaštita potencijalnih tuženika od zastarjelih zahtjeva, sprječavanje nepravde koja bi mogla nastati ako se od sudaca traži odlučivanje o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti i/ili na osnovi dokaza koji bi mogli biti nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena, pa postoji opravdano očekivanje parničnih stranaka da se navedena pravila primijene i na njihov slučaj.
Ustavni sud nadalje je istaknuo da postojanje zastarnog roka nije samo po sebi nespojivo s Ustavom, pa je utvrđivao jesu li priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Ustavom6, što znači da se Ustavni sud morao uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnositeljice, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta.7
Obrazlažući građanskopravni institut zastare, Ustavni sud je naveo kako je zastara jedno od ograničenja ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu, iako nastup zastare sam po sebi ne znači automatski da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Međutim, u praksi Europskog suda za ljudska prava zastara se problematizira samo ako se ocijeni da je ograničenje u okolnostima konkretnog slučaja nerazmjerno, to jest da nije uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići. Uvažavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Europski sud za ljudska prava preispituje odnos subordinacije subjektivnog zastarnog roka objektivnom roku; tako se neproporcionalnim ograničenjem smatra uređenje kada je oštećenik bio u nemogućnosti pristupiti sudu jer je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog roka, a on je (zbog latentnog stadija bolesti ili iz drugih opravdanih razloga) za štetu i njezin opseg saznao naknadno (kada bi trebao početi teći subjektivni zastarni rok.8
Ustavni sud prvenstveno ističe da zadatak tumačiti i primijeniti domaće pravo ponajprije imaju sudovi, što se osobito odnosi na tumačenje postupovnih pravila koje daju sudovi. Uloga Ustavnog suda ograničena je na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Ustavom. Stoga je vezano za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva navedeno da su pravni instituti naknade štete i stjecanja bez osnove vrlo slični - povećanje nečije imovine bez osnove sigurno se očituje kao šteta na imovini na čiji je račun stečeno bez osnove - a razlikuju se u bitnome po štetnoj radnji, tj. njezinom postojanju ili nepostojanju. Ustavni sud nije želio ulaziti u procjenu i pravnu kvalifikaciju, što je posao redovnih sudova, no primijetio je da se u konkretnom slučaju tuženikova imovina povećala bez pravne osnove, što je i bio cilj njegove radnje, a ne nanošenje štete strankama.
Nastavno, utvrđeno je netočnim da su posljedice odnosa podnositeljica ustavne tužbe i njihovog odvjetnika bile definitivno definirane u 1991. godini; to stoga što je postupanje odvjetnika otkriveno tek u vrijeme umirovljenja prvopodnosite, kada joj je mirovina umanjena za onoliko koliko je s tog naslova isplaćeno (odvjetniku) od strane osiguratelja, dok je drugopodnositeljici za cijelo vrijeme do punoljetnosti (ili završetka školovanja) bilo umanjeno uzdržavanje, također plaćeno od strane osiguratelja (odvjetniku). Slijedeći navedeno, svakako je nastupila objektivna zastara, dok je prvostupanjski sud (a potom i viši sud) ocijenio da nije dužan ispitati i razmotriti njihove navode zbog čega je do toga došlo, dakle provjeriti razloge subjektivnog momenta saznanja podnositeljica.
Sudovi su na opisani način propustili ispitati kada su podnositeljice doista objektivno mogle saznati za povredu odnosa odvjetnik - klijent, i razloge zbog kojih im je moment saznanja bio "uskraćen", odnosno ostao nepoznat sve do odlaska jedne od podnositeljica u mirovinu. Sudovi također nisu uzeli u obzir činjenicu da su podnositeljice nakon saznanja o postupcima svoga odvjetnika pokušale pokrenuti disciplinski postupak pred nadležnim tijelom (Disciplinskim tužiteljem Hrvatske odvjetničke komore), ali je njihova prijava odbačena zbog nastupa zastare. Iz istih razloga (zbog nastupa zastare) odbačena je i kaznena prijava koju su podnositeljice protiv svog odvjetnika podnijele Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Utvrđena je stoga povreda prava na pravično suđenje propisana člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Izdvojeno iz odluke u odnosu na zastaru
Ustavni sud primijetio je da članak 360. ZOO-a (mjerodavnog za konkretan slučaj) zastaru definira iz perspektive vjerovnika tj. "kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze".
Svrha zastare kao instituta obveznog prava je sankcionirati nebrigu i nemar vjerovnika za vlastite imovinske interese (vigilantibus iura scripta sunt) što omogućava dužniku da protekom određenog vremena istakne prigovor zastare kao svoje pravo da ne izvrši egzistentnu, dospjelu i utuživu obvezu, jer je zahtjev za njezino ispunjenje vjerovnikovom pasivnošću zastario.
Međutim, u izloženom slučaju podnositeljice ne samo da nisu mogle, nego nisu niti morale znati za postojanje obveze odvjetnika prema njima. To stoga što je odnos stranke i odvjetnika odnos u čijem je korijenu povjerenje. Stranka treba odvjetnika baš zbog svoje nedovoljne vičnosti pravu, a baš zbog prirode poslova koje odvjetnik obavlja za stranku ovaj mora moći imati povjerenje u odvjetnika. Deklarirana dužnost rada na korist stranke predstavlja dovoljnu ustavnu i zakonsku osnovu da bi klijent mogao - i morao moći - imati povjerenje u izabranog odvjetnika. Iz toga dalje proizlazi da stranka nije dužna sumnjati u svog odvjetnika i provjeravati njegov rad, koji bi trebao biti utemeljen na odnosu povjerenja, na relaciji odvjetnik – klijent, kao i kod nekih drugih sličnih odnosa. Upravo radi navedenog, Ustavni sud je ocijenio da se ne može smatrati kulpoznim ponašanje podnositeljica koje su vjerovale izabranom odvjetniku i nisu provjeravale nije li ih on možda prevario ili im što utajio. S druge strane, odvjetnik kao osoba od povjerenja, ne smije izvlačiti korist na temelju svojeg lošeg postupanja, jer bi se u tom slučaju, kao u izloženom, radilo o stjecanju nepripadajuće imovinske koristi na temelju nemoralnog postupanja i održavanja podnositeljice u zabludi sve do njenog odlaska u mirovinu, u kojem je trenutku podnositeljica opravdano očekivala mirovinu uvećanu za pripadajuću joj rentu. U izloženom slučaju odnos odvjetnika i stranke nije prestao sve do umirovljenja stranke, jer je odšteta koja je regulirana obuhvaćala i dio mirovine prvopodnositeljice, kao što nije prestao niti do punoljetnosti (kraja školovanja) drugopodnositeljice, jer se dio odštetnog iznosa ticao kompenziranja obveze uzdržavanja.
Stoga je Ustavni sud, uvažavajući smisao članka 360. ZOO-a i citiranu praksu ESLJP-a, zaključio da je u konkretnim okolnostima osporenim arbitrarnim odlukama povrijeđeno pravo podnositeljica na pristup sudu, koje je pravo inherentno pravu na pravično suđenje propisanom člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske
^ 1 "Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.
^ 2 Članak 2. Zakona o odvjetništvu, "Narodne novine" broj 09/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11, u nastavku teksta: ZoOdv
^ 3 Opća načela, glava I. Kodeksa odvjetničke etike
^ 4 U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020.
^ 5"Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. i 35/05., u nastvku teksta: ZOO)
^ 6 (idem u odnosu na Konvenciju, vidi presudu ESLJP-a Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, presuda od 1.4.2010.).
^ 7 vidi presude ESLJP-a Osu protiv Italije, br. 36534/97, presuda od 11. srpnja 2002.; jednako u predmetu Vrbica, kao i u predmetu Majski protiv Hrvatske (br. 2), br. 16924/08, presuda od 19. srpnja 2011.
^ 8 vidi presude ESLJP-a u predmetima Howald Moor i drugi protiv Švicarske, br. 52067/10 i 41072/11, presuda od 11. ožujka 2014. i Eşim protiv Turske, br. 59601/09, presuda od 17 rujna 2013.
