1. Uvod
Prošlo je više od sedam godina od donošenja prvostupanjske presude u „slučaju Franak“, P-1401/12 od 4.7.2013. Uslijed navedene presude, u međuvremenu djelomično potvrđivane, djelomično preinačavane pa potom konačno pravomoćno potvrđene, do danas proizašlo je oko 30.000 individualnih, pojedinačnih sporova potrošača koji su odlučili potraživati svoja prava temeljem učinaka gore navedene presude u kolektivnom sporu.
U nastavno proizašlim pojedinačnim sporovima generirana su brojna sporna pravna pitanja poput tumačenja učinaka i proširenja subjektivnih granica presude P-1401/12 na pojedinačne sporove, pitanje zastare potraživanja, utjecaja konverzije na punu restituciju potrošača, pa sve do preispitivanja statusa potrošača u svakom individualnom postupku.
Osim činjenice konverzije, u odnosu na koju još uvijek čekamo konkretniju odluku i stav Vrhovnog suda RH u pogledu obeštećenja potrošača u konvertiranim CHF kreditima, koja bi po svojem obujmu i obrazloženju nadilazila „postojanje pravnog interesa“ konstatiranog u odluci Rev-2868/18, pitanje koje interesira najveći broj potrošača jest ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti.
Presudom Županijskog suda u Varaždinu- Stalna služba u Koprivnici, Gž-115/2020 od 17.9.2020. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, P-950/2018 od 26.11.2019.
Radi se o prvoj pravomoćnoj presudi kojom je utvrđena ništetnost Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom na CHF, što je označilo svojevrsni prijelomni trenutak u sudskoj praksi, posebice imajući na umu da je takvih kredita, po svojoj pravnoj naravi i strukturi istovrsnih, oko 125.000.
2. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12
Da bi mogli razmatrati ništetnost ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF u cijelosti, potrebno je prethodno utvrditi što je zapravo presuđeno u okviru kolektivnog spora u gore navedenoj presudi.
Naime, u bitnome kao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pravomoćno su presuđene valutna klauzula CHF te jednostrano promjenjiva kamatna stopa.
Tamo postavljenim tužbenim zahtjevom ništetnost ugovora nije tražena, već je predmet raspravljanja bila ništetnost pojedinih, gore navedenih ugovornih odredaba o valuti i kamati.
Razlog ovako postavljenog tužbenog zahtjeva, usmjerenog na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba, a ne ugovora u cijelosti, treba potražiti u činjenici da mnogim potrošačima, posebice onima sa većim stambenim kreditima koji su još imali po 15-25 godina otplate kredita pred sobom, takav tužbeni zahtjev i presuda ne bi odgovarali.
Naime, posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti jest da svaka ugovorna strana vraća sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Prevedeno na pojedinačne ugovore, potrošač bi banci morao vratiti cjelokupan iznos kredita koji je primio, dok bi banka potrošaču morala vratiti sve do tada naplaćene iznose mjesečnih anuiteta te kao nepošten stjecatelj platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki mjesečni anuitet, počev od dana njegove uplate do isplate.
Unatoč tome što bi banke bile dužne potrošačima izvršiti povrat plaćenoga sa kamatama, matematička je činjenica da bi potrošači, uslijed okolnosti da su kredit u trenutku podnošenja tužbe u kolektivnom otplaćivali u prosjeku svega 5-9 godina (ovisno o tome kada su sklopili ugovor), bankama morali vratiti znatno više nego banke njima jer su do tada otplatili samo manji dio kredita.
Takav scenarij, bez mogućnosti da se tada predvidi kako će se u budućnosti kretati individualni sporovi i procijeniti njihova dugotrajnost, nije odgovarao velikoj većini potrošača.
3. Pojedinačni sporovi nakon pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu
Nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora, velika većina individualnih tužbenih zahtjeva u pojedinačnim sporovima potrošača i banaka bila je usmjerena na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično restituciju temeljem istih.
Tužbenih zahtjeva uperenih na ništetnost cijelog ugovora o kreditu bilo je, a i danas je, relativno malo. Razlog tome, osim u za sada oskudnoj sudskoj praksi, leži u činjenici da su u slučaju neuspjeha u sporu za ništetnost ugovora, potrošači dužni naknaditi suprotnoj strani troškove postupka.
Radi velike vrijednosti predmeta spora koja bi morala biti postavljena barem u visini vrijednosti kunskog iznosa kredita koji je isplaćen potrošaču, radilo bi se o nemalim troškovima koji su očito u osjetnoj mjeri utjecali na potrošače i obujam njihovih tužbenih zahtjeva.
U slučaju stambenih kredita ne treba posebno napominjati da su to iznosi koji nerijetko premašuju 500.000,00 kn, što znači da je i vrijednost svake poduzete radnje u sudskom postupku minimalno 5.000,00 kn, pa su i potencijalni troškovi postupka, čiji konačni iznos ovisi o broju poduzetih radnji u postupku, za većinu potrošača iznimno visoki i predstavljaju veliki rizik.
Ovdje treba napomenuti da je tek nedavno, dana 30.1.2020. Vrhovni sud RH na sjednici građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje da rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Time je potrošačima omogućeno da, ukoliko žele tužiti na utvrđenje ništetnosti ugovora, tužbeni zahtjev postave samo u deklaratornom dijelu kojim traže utvrđenje ništetnosti ugovora, sa u tom slučaju naznačenom vrijednosti predmeta spora na 10.000,00 kn, čime su ograničili vrijednost svake radnje u postupku na najviše 750,00 kn, a time i potencijalne troškove.
U slučaju pozitivnog ishoda tako postavljenog tužbenog zahtjeva, nastavno novom tužbom potrošači bi mogli potraživati obeštećenje po osnovi tako utvrđene ništetnosti ugovora, bez bojazni da bi njihov zahtjev bio u zastari, obzirom na gore zauzet stav Vrhovnog suda RH.
4. Bitni sastojci ugovora o kreditu
Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
Da bismo ocjenjivali što su ovdje bitni sastojci ugovora, prethodno je potrebno razjasniti pojam bitnih sastojaka ugovora (essentialia negotii). Po svojoj pravnoj naravi, to su sastojci bez kojih ugovor ne može pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke.
Kao takvi, mogu biti određeni propisom, po prirodi stvari ili voljom ugovornih strana.
U predmetnom slučaju, o predmetu i cijeni ugovora o kreditu kao bitnim sastojcima ugovora može se izvesti zaključak iz samog sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a – to su određeni iznos novčanih sredstva kao predmet ugovora te ugovorene kamate kao cijena korištenja odobrenih sredstva.
Izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća.
Što to znači u kontekstu ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF i kolektivnom presudom P-1401/12 te mogu li takvi ugovori doista i nadalje biti valjani, pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke uslijed ništetnosti valutne klauzule?
Da bismo mogli dati odgovor na navedeno odlučno pitanje, potrebno je prethodno pojasniti pojam valutne klauzule.
5. Valutna klauzula
Radi se o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa-načelo jednake vrijednosti činidaba.
Stoga, strogo formalno gledajući valutna klauzula nije „određeni iznos novčanih sredstava“ koji je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća.
Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.
Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Taj rizik promjene tečaja, uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF, više ne postoji - čime je neminovno izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora.
6. Glavni predmet ugovora u svjetlu presuda suda Europske unije C-118/17 i C-260/18, te presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12.
U t. 52. presude suda EU, C-118/17 zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće.
Prethodno je u t. 48. iste presude dodatno pojašnjeno kako se radi o ugovornim odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, obuhvaćene čl. 4. stavkom 2. Direktive 93/13, pri čemu se neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo.
Nadalje, u t. 44. presude suda EU, C-260/18 ponovno je istaknut gore navedeni stav da odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja definiraju glavni predmet ugovora o kreditu, slijedom čega objektivna mogućnost održavanja na snazi ugovora o kreditu iz glavnog postupka nije sigurna.
T. 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora.
Konačno, Sud EU, odgovarajući na postavljeno prethodno pitanje u navedenom predmetu C-260/18, zaključuje da se članku 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 ne protivi to da nacionalni sud smatra da takav ugovor, koji sadrži odredbe koje se odnose na rizik promjene tečaja, ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora.
U kontekstu gore navedenih stavova posebno je za istaknuti kako su banke kao tuženici u kolektivnom sporu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 svoju argumentaciju oko neprovođenja testa transparentnosti i testa poštenosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope temeljile upravo na tvrdnji da se radi o predmetu i cijeni kao bitnim sastojcima ugovorate da kao takve uopće ne podliježu gore navedenim testovima, pod uvjetom da su jasne, lako razumljive i lako uočljive,sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).
Ne samo da su banke tvrdile da se radi o glavnom predmetu i cijeni ugovora, već je i Vrhovni sud RH, odlučujući povodom izjavljenih revizija na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. P-7129/13, na str. 17. presude Revt-249/14 od 9.4.2015. naveo sljedeće:
„Kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.“
Dakle, Vrhovni sud RH je valutnu klauzulu kao glavni predmet ugovora uzdignuo na razinu nesporne činjenice.
Prethodno je, ocjenjujući narav valutne klauzule CHF, isto konstatirao i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-7129/13 od 13.6.2014.:
„Zbog toga i s obzirom na to da je u ugovorima koje su zaključili svi tuženici jasna, lako razumljiva i uočljiva pa je na temelju odredbe članka 84. ZZP-a 03 i odredbe članka 99. ZZP-a 09 izuzeta od ispitivanja poštenosti, u ovoj odluci neće se razmatrati ponašanje tuženika koje je prethodilo i utjecalo na zaključivanje ugovora u vezi ugovorne odredbe prema kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak, iako je toj problematici prvostupanjski sud posvetio najviše vremena i pažnje te najveći dio obrazloženja svoje presude."
Naknadno su gore navedene presude ukinute odlukom Ustavnog suda RH U-III-2521/15 kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9.4.2015., predmet je u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje nakon čega je valutna klauzula konačno, u ponovljenom postupku, pravomoćno presuđena kao ništetna presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17, pri čemu je Sud ocjenjivao valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu kao predmet i cijenu ugovora, dakle kao bitne sastojke ugovora koji ipak podliježu testu transparentnosti i testu poštenosti, obzirom da navedene odredbe nisu udovoljavale uvjetima jasne i lako razumljive odredbe.
Kao što je poznato, predmetne odredbe nisu prošle gore navedeni testove poštenosti i transparentnosti, slijedom čega su pravomoćno utvrđene kao nepoštene i posljedično ništetne.
7. Bitna činidba ugovora o kreditu (valutna klauzula kao sastavni dio glavnog predmeta ugovora)
Radi dodatnog pojašnjenja valutne klauzule kao sastavnog dijela glavnog predmeta ugovora, potrebno je ukazati na pojam bitne činidbe koji se pojavljuje u nizu predmeta suda EU, i to u presudama Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t. 34., Van Hove, C-96/14, t. 33., Kásler, C-26/13, t.49., Andriciuc, C-186/16, t.35.
Naime, kao glavni predmet ugovora Sud EU u gore navedenim presudama označio je one odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe tog ugovora.
Bitna činidba kod ugovora o kreditu, prije svega, odnosi se na novčani iznos koji kreditor isplaćuje potrošaču, a koji je potrošač dužan vratiti kreditoru putem mjesečnih anuiteta te ujedno platiti i ugovorenu kamatnu stopu kao cijenu korištenja novčanog iznosa.
Visina tih mjesečnih anuiteta, putem utjecaja valutne klauzule, direktno ovisi i izračunava se primjenom tečaja ugovorene strane valute naspram kunske protuvrijednosti na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.
Stoga, bitan sastojak i glavni predmet ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom nije samo „određeni iznos novčanih sredstava“, kako to „na prvu“ proizlazi iz (pre)uske interpretacije zakonske odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, već i onaj sastojak koji direktno utječe na bitnu činidbu - visinu obveze dužnika kako dospijevaju mjesečni anuiteti, a to je već spomenuta zaštitna klauzula, odnosno tečaj po kojem se obračunavala kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta po njegovom dospijeću.
Kao što je poznato, utjecaj valutne klauzule CHF na mjesečne anuitete potrošača bio je vrlo značajan, svakako do razine bitnog.
Naime, njezin nepobitni značaj i utjecaj na odobreni novčani iznos potrošaču proizlazi iz činjenice da je ukupan iznos kredita, iako isplaćen i otplaćen u kunama, bio izražen u valuti CHF.
Potom je iznos koji je potrošač plaćao kako su anuiteti dospijevali, obračunavan temeljem tečaja CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedenih tečaj CHF spram kune eksponencijalno je rastao u doba globalne recesije započete krajem 2008. godine, samim time i rate mjesečnih anuiteta potrošača.
Konačno, kamatne stope koja su se primjenjivale na kredite sa valutnom klauzulom CHF bile su niže od bilo kojih stopa predviđenih za drugu valutu, uključujući i kune, što je nerijetko bilo od presudnog utjecaja na odluku potrošača da sklopi ugovor sa upravo takvom valutnom klauzulom.
Zbog svega navedenoga, valutna klauzula u slučaju CHF kredita predstavlja jedan od stupova spornih ugovora o kreditu, obilježivši činidbe potrošača enormnim povećanjem mjesečnih anuiteta o njihovom dospijeću.
Kao takva, neminovno je obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“, odnosno bitnim sastojkom ugovora o kreditu uslijed čije ništetnosti daljnja pravna egzistencija ugovora više nije moguća, kako na to upućuju stavovi izraženi u presudama Suda EU C-118/17 i C-260/18.
8. Cijena ugovora o kreditu kao bitan sastojak.
U okviru kolektivnog spora i presude P-1401/12, osim valutne klauzule CHF, pravomoćno je presuđena kao nepoštena i ništetna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
Uslijed navedene činjenice, u pojedinačnim sporovima potrošača i banaka, sudovi na okolnost preplate po osnovi promjenjive kamatne stope provode financijska vještačenja koja kao jedino relevantnu kamatnu stopu – cijenu ugovora, uzimaju početno ugovorenu stopu prilikom zasnivanja ugovornog odnosa, smatrajući da je posljedica ništetnosti promjenjive kamatne stope njezino anuliranje na početno ugovorenu stopu.
Međutim, čak i banke u svojim podnescima ističu činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, pa da bi fiksiranje na početno ugovorenu predstavljalo stopu/cijenu koju stranke nisu imale na umu kada su sklapale ugovor, niti u pogledu njezine visine, niti u pogledu njezine sada nepromjenjive/fiksne naravi.
Da bi se, uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, među strankama i dalje mogla primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, Sud bi - umjesto da ukloni takvu odredbu - istu morao revidirati na način da mijenja njezin sadržaj i uzima kao referentnu prosječnu kamatnu stopu za kunske kredite u ugovornom periodu.
Takvo postupanje, prema stajalištu Suda EU u predmetu Banco Espanol, C-618/10, te C-70/17, bilo bi nedopušteno i u suprotnosti sa čl.6/1 Direktive 93/13/EEZ.
Naime, kada bi nacionalni Sud postupio na taj način, zadirao bi u ugovorni odnos stranaka i stvarao nove ugovorne uvjete koje stranke nisu ugovorile, niti imale na umu prilikom ugovaranja.
Svrha uklanjanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba jest, prije svega, sankcioniranje kreditora koji su se koristili takvim odredbama i njihova demotivacija za daljnje takvo postupanje.
Takva demotivacija ne postiže se ako se trgovcima šalje signal da ukoliko i dođe do sudskog spora i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, Sud će ju nadomjestiti alternativnim sadržajem i na taj način održati na snazi ugovor i ugovoreni profit za trgovca, pa makar i u visini početne kamatne stope. To nije cilj i svrha Direktive 93/13.
Stoga, uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, ista postaje kao činidba neodređena i neodrediva, što posljedično, sukladno odredbi čl. 269. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, uzrokuje ništetnost ugovora.
Za istaknuti je da Zakon o obveznim odnosima u čl.26. st.3. regulira situaciju u kojoj su stranke ugovorile kamate, ali se ne može odrediti njihova stopa, na način da tada među strankama vrijedi stopa u visini četvrtine zakonske zatezne kamate.
Međutim, time bi ponovno među strankama vrijedila fiksna kamatna stopa, što je u suprotnosti sa naravi stvarno ugovorene - promjenjive kamatne stope, slijedom čega bi se i u tom slučaju stvarali ugovorni uvjeti koje stranke nisu imale na umu prilikom ugovaranja te nepoštenog kreditora poštedilo primjerenih sankcija na koje ukazuje Direktiva 93/13 i praksa suda EU-a.
Samo u slučaju da bi stavljanje ugovora van snage bilo posebno tegobno za potrošača, u smislu da isti kreditoru mora vratiti više nego što je sam do sada otplatio, tek tada Sud ima ovlasti intervenirati u ugovorni odnos i kreirati alternativnu stopu kako bi ugovor održao na snazi i spriječio nepovoljan scenarij po potrošača.
Ništetnošću jednostrano primjenjive kamatne stope nastaje ugovorni odnos koji više nema kamatu kao cijenu kredita.
Kao takav, nastali ugovorni odnosi više ne udovoljava pojmu ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a, obzirom da je nužni sastojak takvog ugovora i kamata koje više nema uslijed njezine neodredivosti.
Ugovor o kreditu bez kamate kao cijene korištenja novčanog iznosa, nije više naplatan pravni posao i samim time više ne predstavlja ugovor o kreditu kako ga definira odredba čl.1021. ZOO-a, pa isti spada pod pojam ništetnog (jer je sadržajno suprotan odredbi čl. 1021.ZOO-a) ili nepostojećeg (nedostaje mu jedan od dva bitna sastojka) ugovora, međutim sa istim pravnim posljedicama - izostanak pravnog učinka.
9. Načela ugovornih odnosa
Zakon o zaštiti potrošača koristi načelo savjesnosti i poštenja kao temeljno načelo prilikom definiranja pojma nepoštene ugovorne odredbe kao one koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
Osim općepoznate neravnoteže koju su prouzrokovale odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, u obliku enormnog porasta mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita, banke su već i prilikom zasnivanja ugovornog odnosa potrošačima nametnule niz drugih odredaba koje su u samom startu prouzrokovale neravnopravan položaj.
Tako su svoja potraživanja, osim ranije navedenom valutnom klauzulom i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, zaštitili i založnim pravom na nekretnini založnog dužnika, ovršnim izjavama na plaću potrošača, založnim pravom i prijenosom tražbine koje potrošač ima po svojim računima ili depozitima otvorenima kod banke, zadužnicama te policom životnog osiguranja za slučaj smrti potrošača, vinkuliranom u korist banke.
Ovakvim načinom ugovaranja banke su maksimalno zaštitile svoje interese, a sav rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacili na potrošače, grubo narušivši ugovornu ravnotežu.
10. Ništetnost ostalih ugovornih odredaba ugovora o kreditu
Povrh sada već apsolvirane valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, predmetni ugovori o kreditu sadrže još niz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu među ugovornim stranama.
Načelno, narav takvih odredaba je akcesorna, što znači da njihova nepoštenost i ništetnost sama za sebe ne povlači za sobom ništetnost ugovora u cijelosti jer isti može opstati na snazi i bez njihovog postojanja.
Međutim, ipak je za ukazati o kojim se odredbama radi jer njihova ništetnost za sobom može povući i procesne i materijalnopravne posljedice.
Pa su tako banke u svojim tipskim, standardiziranim obrascima ugovora umetale odredbe o mjesnoj nadležnosti putem koje su u slučaju spora ugovarale mjesnu nadležnost suda koji se nalazi na području na kojem banka ima svoje sjedište, a što je nerijetko bilo van mjesta u kojem potrošač ima svoje prebivalište.
Time mu je znatno otežan pristup sudu jer putovanja generiraju dodatne putne troškove za potrošača, kao i troškove izbivanja sa radnog mjesta, povrh odvjetničkih i sudskih troškova.
O nepoštenosti i ništetnosti tako ugovorene mjesne nadležnosti postoji već brojna pravomoćna sudska praksa u korist potrošača, čija posljedica jest izberiva nadležnost prema mjestu u kojem banka ima svoju poslovnu jedinicu (a u kojoj je potrošač najčešće sklopio sporni ugovor), što se često poklapa sa mjestom prebivališta potrošača.
Nadalje, odredbe o izlaznoj naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita pokazale su se također kao nepoštene jer su banke naplaćivale naknadu koja u trenutku sklapanja spornih ugovora (2003. - 2008.) nije bila regulirana tada važećim zakonima.
Ono što je tada bilo regulirano u pogledu prijevremene otplate kredita, propisano je odredbom čl. 1024. ZOO-a, na način da je potrošač dužan naknaditi štetu koju bi banka pretrpila uslijed prijevremene otplate.
Da bi došlo do potrošačeve odgovornosti za štetu, potrebno je tu štetu najprije konkretizirati (dakle, ne smije biti apstraktna), potom utvrditi štetnu radnju potrošača i njezinu protupravnost (to ne može biti prijevremena otplata kredita jer je to zakonsko pravo potrošača), te konačno uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje.
Također sada već pravomoćna sudska praksa (npr. presuda Županijskog suda u Vukovaru Gž-1837/14 od 5.11.2014. i Županijskog suda u Splitu Gž-2359/17 od 23.11.2017.) u korist potrošača otklonila je postojanje bilo kakve štete koju bi banke pretrpile prijevremenim zatvaranjem kredita, slijedom čega su iste suđene vratiti tako nezakonito ustegnute naknade, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja.
Recentno se u takvim sporovima pojavio argument banaka kojim se pozivaju na odredbu čl. 3 Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite koji im daje za pravo obračun I naplatu raznih naknada, pa tako I izlaznih.
Međutim, navedeni Pravilnik stupio je na snagu u veljači 2014., daleko van perioda u kojima su ugovarani sporni CHF krediti (2003.-2008.) pa je primjena istoga na ugovorne odnose iz perioda 2003. – 2008. bespredmetna.
Povrh toga, promjenom stava Vrhovnog suda RH o tijeku roka zastare koji po novom shvaćanju teče od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili ugovorne odredbe, aktualiziralo se i pitanje nepoštenosti i ništetnosti ulaznih naknada koje su također netransparentno i protivno ugovornom načelu savjesnosti i poštenja naplaćivane potrošačima prilikom isplate kredita, a da potrošaču nije predočeno u čemu se sastoje navedeni “troškovi obrade kredita”, niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. O tome se sudska praksa tek ima formirati.
11. Sporazumi o konverziji I ništetnost osnovnog ugovora o kreditu.
Odredbom čl. 19.e st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) bankama je dana mogućnost da potrošačima prilikom provođenja konverzije ponude nove ugovore ili izmjene postojeće putem aneksa/dodataka.
Bez iznimke sve banke nudile su izmjene postojećih osnovnih ugovora o kreditu, vjerojatno kako bi ostavile prostora za ostanak u ugovornom odnosu u slučaju da uspiju u postupku pred Ustavnim sudom RH koji su inicirale radi ocjene suglasnosti navedenog Zakona sa Ustavom RH, a koji je završio neprihvaćanjem prijedloga.
Sporazumi kojima je provođena konverzija predstavljaju, dakle, izmjenu postojećeg ugovornog odnosa, a ne novi ugovorni odnos uslijed kojeg je prijašnji prestao postojati, kako to pojedini autori vole interpretirati i time oduzimati potrošačima pravni interes.
Da bismo mogli govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak niti tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi čl. 328 Zakona o obveznim odnosima.
Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima Ili retroaktivnošću zakona.
Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, na način da su vršene izmjene zaštitne klauzule I kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora.
To znači da osnovni ugovori u svojoj cjelini nisu stavljeni van snage već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora koji još uvijek postoji, nužno povlači za sobom I ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu.
Konačno, Vrhovni sud RH je u svojim odlukama Rev-2868/18 I Rev-18/18 opetovano utvrdio kako potrošači unatoč sklapanju Sporazuma o konverziji zadržavaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili njegovih pojedinih odredaba.
Time je jasno dano do znanja da bilo kakva (kvazi)retroaktivnost navedenog zakona i stavljanje potrošača u položaj kao da je od početka sklopio ugovor sa valutnom klauzulom u valuti EUR, nije od utjecaja na njegovo pravo da utvrđuje ništetnost osnovnog ugovora o kreditu, a posljedično I njegov dodatak koji slijedi njegovu pravnu sudbinu neovisno o naravi Zakona o konverziji.
12. O novim tužbenim zahtjevima uperenima na ništetnost ugovora Ili preinakama postojećih zahtjeva.
Aktualizacijom pitanja ništetnosti ugovora o kreditu, potrošačku javnost, posebice onu koja je već tužila na utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli I kamatnoj stopi, interesira da li je moguće naknadno tražiti ništetnost cijelog ugovora.
Za takav naknadni tužbeni zahtjev nema zapreka u smislu tzv. litispendencije.
Naime, u slučaju litispendencije, odnosno postojanja dvije (ili više) parnica o istoj pravnoj stvari, Sud bi morao odbaciti onu tužbu koja je kasnije podnesena.
Međutim, da bi mogli govoriti o litispendenciji, potrebno je postojanje subjektivnog I objektivnog identiteta spora. Subjektivni identitet podrazumijeva iste parnične stranke u obje hipotetske tužbe, dok se objektivni identitet odnosi na istovjetan tužbeni zahtjev.
Notorno je da tužbeni zahtjev koji je uperen na ništetnost ugovora, ne može po svojem petitu/predloženoj izreci tužbenog zahtjeva, biti istovjetan onome koji je uperen na ništetnost odredaba.
Stoga, nedostaje objektivan identitet spora kao kumulativan uvjet postojanja litispendencije, odnosno dva tužbena zahtjeva o istoj pravnoj stvari.
Dakle, potrošači imaju na raspolaganju dva moguća pravna puta – raditi preinaku postojećih tužbenih zahtjeva ili novom tužbom tražiti ništetnost ugovora.
Za preinaku postojećih zahtjeva, ukoliko su predmeti u fazi pripremnog ročišta, ne smije biti zapreka jer se radi o tzv. svrsishodnoj preinaci koju će svaki savjestan Sud dozvoliti jer se time ne pogoršava procesni položaj banke, niti se generira izvođenje novih dokaza, obzirom da se u slučaju ništetnosti ugovora (u odnosu na ništetnost odredaba) radi o pravnom, a ne činjeničnom pitanju.
Za one predmete koji su već u fazi glavne rasprave, osim nove tužbe usmjerene na ništetnost ugovora, tužitelju ostaje na raspolaganju i pozivanje na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno izostanak krivnje tužitelja što nije napravio preinaku u fazi prethodnog postupka.
U tom slučaju, izostanak krivnje trebalo bi pravdati i argumentirati činjenicom tek nedavno pravomoćno utvrđene ništetnosti cijelog ugovora, posljedično dobivanja pravne sigurnosti i time otklanjanja rizika visokih potencijalnih troškova postupka kojima bi potrošač bio izložen u slučaju gubitka spora, a koji su inicijalno i odvratili dobar dio potrošača od postavljanja takvih tužbenih zahtjeva.
13. Zaključak
Kao institucije koje se bave kreditiranjem, bankama je bila poznata ili im je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača.
Unatoč tome, plasirale su takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banaka da ih valjano informiraju o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.
Posljedice koje je takva neodgovorna poslovna praksa banaka prouzočila po potrošače, vrlo su dobro poznate. Kao takve, stvaraju visok stupanj pravne odgovornosti kod banaka koja se ima očitovati ništetnošću ugovorenih kredita te povratom svega što su po osnovi takvog ugovornog odnosa stekle.
Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu
