Takve okolnosti determinirane proglašenom epidemijom, gdje prije svega mislimo na mjeru samoizolacije, odnosno karantene, možemo smatrati opravdanim razlozima za propuštanje podnošenja pravnog sredstva protiv odluke o prekršaju u propisanom roku, a koje onda u konačnici i opravdavaju primjenu instituta povrata u prijašnje stanje.
Uvodno možemo istaknuti kako stranke u prekršajnom postupku, uostalom kao i u drugim sudskim postupcima, mogu poduzimati određene radnje u postupku u određeno vrijeme i u određenom stadiju postupka. Propuštanjem određenih rokova stranke mogu prouzročiti za sebe negativne pravne posljedice, a najteža od njih je prekluzija pojedinog prava, do koje dolazi propuštanjem zakonskih rokova. Prekršajni zakon („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. – dalje u tekstu: PZ) upravo pravilima o prekluziji određenih prava zbog propuštenog roka ima za cilj sankcionirati određena propuštanja stranaka u prekršajnom postupku, odnosno njihovu pasivnost. Međutim, da bi se spriječile posljedice takvih propusta, PZ je institutom povrata u prijašnje stanje omogućio otklanjanje tih negativnih posljedica u slučaju opravdanog propuštanja. Dakle, povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je pravno sredstvo kojim se okrivljeniku u prekršajnom postupku koji je propustio iz opravdanih razloga rok za poduzimanje određene radnje, konkretno podnošenje pravnog sredstva protiv odluke o prekršaju (žalbe ili prigovora (protiv „običnog“ prekršajnog naloga)), i time izgubio pravo na tu radnju, omogućava da takvu radnju poduzme naknadno po proteku propisanog roka.
Institut povrata u prijašnje stanje posebno je značajan u zadnje vrijeme kada i pravni sustav funkcionira u uvjetima proglašene epidemije bolesti COVID-19, što se posebno ogleda u određenim ograničenjima izazvanim mjerama koje su određene radi suzbijanja ove epidemije, no i u takvim okolnostima, a prilikom primjene ovoga instituta, potrebno je pravilno ocijeniti koje su od postojećih okolnosti realno mogle spriječiti okrivljenika da podnese pravno sredstvo protiv odluke o prekršaju u zakonom propisanom roku. Dakle, sama činjenica da je trenutno proglašena epidemija ne predstavlja razlog za povrat u prijašnje stanje, no određene okolnosti determinirane proglašenom epidemijom, gdje prije svega mislimo na mjeru samoizolacije, odnosno karantene, možemo smatrati opravdanim razlozima za propuštanje podnošenja pravnog sredstva protiv odluke o prekršaju u propisanom roku, a koje onda u konačnici i opravdavaju primjenu instituta povrata u prijašnje stanje.
Odredbama članka 124. stavka 1. i 2. PZ-a propisano je da će okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje žalbe protiv presude sud dopustiti povrat u prijašnje stanje radi podnošenja žalbe, ako u roku od osam dana nakon prestanka uzroka zbog kojega je propustio rok podnese molbu za povrat u prijašnje stanje te ako istodobno s molbom podnese i žalbu, s tim da se nakon proteka jednog mjeseca od dana propuštanja roka ne može tražiti povrat u prijašnje stanje. Prema ovakvoj dikciji prethodno navedenih odredbi proizlazi da je pravo na povrat u prijašnje stanje osobno pravo okrivljenika i da će mu se povrat dopustiti samo ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta i to:
– ako je rok za podnošenje žalbe propustio iz opravdanih razloga - (materijalni uvjet) i
– ako u roku od 8 dana nakon prestanka uzroka zbog kojega je propustio rok (subjektivni rok) podnese molbu za povrat u prijašnje stanje te ako istodobno s molbom podnese i žalbu, ali najkasnije u roku od mjesec dana od dana propuštanja roka (objektivni rok) - (formalni uvjet).
Prema tome, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi bitne činjenice za ocjenu o tome je li razlog za propuštanje roka bio opravdan ili neopravdan, što implicira zaključak da je u molbi za povrat u prijašnje stanje potrebno navesti činjenice na kojima se temelji opravdanost molbe, te isto potkrijepiti i odgovarajućim dokazima. Mišljenja smo da bi, a što je aktualno u ovo vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, svakako kao takav opravdani razlog za propuštanje roka trebalo cijeniti, uz bolničko liječenje okrivljenika oboljelog od bolesti COVID-19, i određene sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, konkretno izolaciju u vlastitom domu ili drugom odgovarajućem prostoru - samoizolaciju, kao i stavljanje u karantenu. Naime, takvim mjerama se ograničava kretanje osoba prema kojima su određene, a čime im se onda ograničava i pristup određenim poštanskim uslugama, neposredni odlazak na sud, angažiranje branitelja i komunikacija s istim i sl., pa u konačnici u situacijama kada rok za podnošenje pravnog sredstva protiv odluke o prekršaju istječe prije isteka vremena trajanja mjere samoizolacije ili karantene, okrivljenicima je ograničena mogućnost u zakonom propisanom roku, prije svega, putem pošte ili neposrednom predajom na sudu podnijeti takvo pravno sredstvo (žalbu/prigovor).
Također, a s obzirom da sasvim izvjesno nisu svi okrivljenici vični pravu, mišljenja smo da u situaciji kad okrivljenik nije uz žalbu/prigovor formalno podnio i molbu za povrat u prijašnje stanje, a iz sadržaja žalbe/prigovora proizlaze razlozi zbog kojih nije žalbu/prigovor podnio u propisanom roku, trebalo bi takav podnesak (žalbu/prigovor) tretirati i kao molbu za povrat u prijašnje stanje, te o njemu odlučiti sukladno odredbama PZ-a o molbi za povrat u prijašnje stanje.
U praksi se događaju i situacije kada u stadiju izvršavanja odluke o prekršaju okrivljenik podnosi podnesak naslovljen kao „molba za povrat u prijašnje stanje“ i „žalba“, u čijem sadržaju u suštini navodi da mu nikada nije uručena predmetna odluka o prekršaju, pa da posljedično tome nije niti mogao podnijeti žalbu protiv iste odluke. Budući da navedeni razlozi nisu osnova za molbu za povrat u prijašnje stanje, jer molba za povrat u prijašnje stanje pretpostavlja uredan primitak odluke o prekršaju, no okrivljenik je iz opravdanih razloga propustio u zakonskom roku podnijeti dopušteno pravno sredstvo protiv odluke o prekršaju, to bi takav podnesak trebalo prihvatiti kao okrivljenikovo osporavanje klauzule pravomoćnosti odluke o prekršaju i dopuštenosti njezina izvršavanja i o njemu treba odlučiti rješenjem sukladno članku 151. stavku 8. PZ-a.
U odnosu na subjektivni rok (8 dana) za podnošenje molbe za povrat u prijašnje stanje ističemo kako taj rok direktno vežemo uz okolnosti koje su okrivljenika spriječile da podnese pravni lijek, pa je u tom smislu, dakle, potrebno utvrditi protek vremena od prestanka razloga koji je okrivljenika spriječio u podnošenju pravnog lijeka, primjerice utvrditi protek vremena od trenutka kada je okrivljeniku prestala mjera samoizolacije ili karantene. Objektivni rok je zapravo apsolutni rok zastare za podnošenje molbe, a počinje teći prvog dana nakon isteka posljednjeg dana roka u kojemu je prema zakonu trebalo podnijeti pravni lijek, neovisno o tome kada je prestao razlog propuštanja. Prema tome, nakon proteka roka od mjesec dana od dana propuštanja roka ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Inače, rokovi određeni po mjesecima završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara danu kad je rok počeo, a ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca. (članak 123. stavak 3. PZ-a). U tom kontekstu naglašavamo da se žalba protiv prvostupanjske presude može podnijeti u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude (članak 191. stavak 1. PZ-a), s tim ako je presuda dostavljena i okrivljeniku i njegovu branitelju ali u različite dane, žalbeni rok računat će se od kasnijeg dana, a također u roku od osam dana može se podnijeti prigovor protiv prekršajnog naloga (članak 235. stavak 1. PZ-a).
Sukladno članku 125. stavku 1. PZ-a, molba za povrat u prijašnje stanje, dakako, zajedno sa žalbom, podnosi se tijelu postupka koje je donijelo odluku o prekršaju u vezi s kojom se podnosi molba. Ovdje ćemo naglasak staviti na formulaciju „odluka o prekršaju“, jer bez obzira što se u prethodno navedenoj odredbi članka 124. stavka 1. PZ spominje samo „presuda“, prema odredbama PZ povrat u prijašnje stanje može se tražiti zbog propuštanja roka za podnošenje žalbe protiv presude, protiv rješenja o prekršaju koje donosi tijelo državne uprave koje vodi prekršajni postupak (primjerice carinsko tijelo i lučka kapetanija) te protiv rješenja o prekršaju kojim sud maloljetnom počinitelju prekršaja primjenjuje odgojnu mjeru. Međutim, uz prethodno navedene odluke, u „odluke o prekršaju“ ubrajamo i prekršajni nalog i obavezni prekršajni nalog, pa je, dakako, na ovom mjestu potrebno apostrofirati i zakonska rješenja vezana uz te sui generis odluke o prekršaju. Naime, člankom 235. stavkom 4. propisano je da će se okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje prigovora dopustit povrat u prijašnje stanje, te će se na odlučivanje o molbi za povrat u prijašnje stanje primijenit o tome odredbe ovoga Zakona o molbi za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za podnošenje žalbe protiv presude, dok je suprotno od toga, u članku 243. stavku 6. PZ-a propisano da u postupku izdavanja obaveznog prekršajnog naloga nije moguće podnositi molbu za povrat u prijašnje stanje. Dakle, primjena instituta povrata u prijašnje stanje dopuštena je u slučaju propuštanja roka za podnošenje prigovora protiv „običnog“ prekršajnog naloga, dok je primjena toga instituta isključena u slučaju propuštanja roka za podnošenje prigovora protiv obaveznog prekršajnog naloga.
Prema članku 125. stavku 2. PZ-a Visoki prekršajni sud RH nadležan je odlučivati o molbi za povrat u prijašnje stanje. U tom kontekstu možemo dodati da su posljedično izmjeni članka 94. PZ-a, odnosno poradi interne harmonizacije PZ-a, u zadnjim izmjenama i dopunama PZ-a (stupile na snagu 1. siječnja 2019.) izmijenjene i odredbe članka 125. stavka 2., 3., 4. i 6. tako da, za razliku od ranije kada su, a ovisno o nadležnosti za odlučivanje o žalbi, bila nadležna i vijeća prekršajnih sudova u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, prema trenutno važećim odredbama o molbama za povrat u prijašnje stanje, bez izuzetaka, odlučuje Visoki prekršajni sud RH.
Prilikom odlučivanja o molbi za povrat u prijašnje stanje, Visoki prekršajni sud RH će, sukladno članku 125. stavku 3. PZ-a, rješenjem molbu odbaciti kao nedopuštenu ako je:
1. molbu podnijela osoba koja nije za to ovlaštena,
2. molba podnesena, a uz nju nije podnesena i žalba,
3. molba podnesena nakon proteka rokova iz članka 124. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona (subjektivni rok-8 dana, objektivni rok-mjesec dana)
4. molba podnesena nakon odbacivanja žalbe.
Nakon što donese takvo rješenje Visoki prekršajni sud RH će, osim u slučaju kada je molba podnesena nakon odbacivanja žalbe, rješenjem odlučiti i o pravodobnosti žalbe.
Međutim, ako ne donese rješenje prema članku 125. stavku 3. PZ-a, Visoki prekršajni sud RH će, sukladno članku 125. stavku 6. PZ-a, rješenjem:
1. odbiti kao neosnovanu molbu i žalbu odbaciti kao nepravodobnu,
2. prihvatiti osnovanom molbu i uzeti u razmatranje žalbu kao pravodobno podnesenom.
Odredbama članka 125. stavka 5. i 7. PZ-a propisano je da protiv prethodno navedenih rješenja Visokog prekršajnog suda žalba nije dopuštena, iako je u općoj odredbi članka 211. stavak 4. PZ-a već propisano da protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena.
Konačno, molba za povrat u prijašnje stanje nema suspenzivni učinak jer je izrijekom propisano da ne zadržava izvršenje odluke, osim ako „sud nadležan za odlučivanje o molbi“, dakle, Visoki prekršajni sud RH, na prijedlog podnositelja molbe u posebno opravdanim slučajevima (možda primjerice u slučajevima kada je izrečena kazna zatvora) odluči da se s izvršenjem zastane do donošenja odluke o molbi (članak 126. PZ-a).
Radi usporedbe istaknut ćemo da je člankom 92. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08. do 126/19. – u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da će okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje žalbe protiv presude ili protiv rješenja, sud dopustiti povrat u prijašnje stanje radi podnošenja žalbe ako u roku od osam dana (subjektivni rok) nakon prestanka uzroka zbog kojega je propustio rok podnese molbu za povrat u prijašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu. Isto će dopustiti sud i branitelju okrivljenika koji u slučaju iz članka 174. stavka 2. ovog Zakona nije iskoristio svoje pravo na žalbu (slučaj kada se okrivljeniku sudi u odsutnosti). Nakon proteka tri mjeseca (objektivni rok) od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Prema članku 93. stavku 1. ZKP-a, za razliku od uređenja u PZ-u, o povratu u prijašnje stanje odlučuje sud koji je donio presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Isto tako, prema članku 542. stavku 3. ZKP-a okrivljeniku koji iz opravdanih razloga propusti rok za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga predsjednik vijeća dopustit će povrat u prijašnje stanje.
Željko Kudrić, dipl.iur.
