Radi efikasnije zaštite radničkih prava, zakonodavac je člancima 140. – 162. Zakona o radu ("Narodne novine", br.– 93/14., 127/17. – dalje u tekstu ZoR) predvidio radničko vijeće te uvjete zasnivanja, njegovu svrhu i područje djelovanja unutar poslodavca u kojem djeluje.
Tako je propisano da je radničko vijeće sastavljeno od osoba koje radnici izabiru da bi ih ono zastupalo u zaštiti i promicanju njihovih prava i interesa.
Budući da često članovi radničkog vijeća (ovisno o poslovnoj djelatnosti poslodavca u kojem djeluje) nisu stručni za rješavanje svih pitanja koja se pojavljuju u vezi njihovog djelovanja, zakonodavac je u čl. 154. st. 4. i 5. ZoR-a propisao da radničko vijeće može zatražiti mišljenje stručnjaka o pitanjima iz svog djelokruga, a koji troškovi terete poslodavca u skladu sa sporazumom sklopljenim između poslodavaca i radničkog vijeća.
Radničko vijeće, kao tijelo nadležno za nadzor odluka poslodavca koje imaju ili mogu imati utjecaj na prava radnika, ima pravo tužiti i biti tuženo. Primjenom odredbe čl. 154. st. 4. I 5. ZOR-a, u takvoj situaciji radničkom vijeću ostavljena je mogućnost da za potrebe zastupanja u sporu opunomoći odvjetnika kao stručnu osobu.
Međutim, u praksi se postavlja pitanje snosi li trošak zastupanja radničkog vijeća po odvjetniku direktno poslodavac te, slijedom toga konkretno, na koga bi odvjetnik opunomoćen od strane radničkog vijeća trebao izdati račun za svoje usluge.
U odgovoru na to pitanje prvenstveno treba ukazati na odredbe Zakona o radu koje reguliraju uvjete rada radničkog vijeća, ali i na sudsku praksu koja sadržajno ukazuje na nedorečenost zakonskih odredbi koja dovodi do pravne nesigurnosti i zbunjenosti stranaka u postupcima bitnim za zaštitu prava radnika i poslodavaca.
Sukladno odredbama čl. 155. ZoR-a, radničko vijeće može tužiti ili biti tuženo samo na temelju ovlaštenja, odnosno obveza utvrđenih ZoR-om ili drugim zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, ono ne može imati vlastitu imovinu te radničko vijeće, a ni njegovi članovi, ne odgovaraju građanskopravno za odluke koje ono donosi.
Zatim, člankom 156. st. 7. ZoR-a propisano je da troškove nastale radom radničkog vijeća snosi poslodavac, s time da je ovdje bitno naglasiti i da radničko vijeće nema račun ni OIB, niti je porezni obveznik.
Slijedom citiranih zakonskih odredbi nameće se zaključak da se trošak punomoćnika, kojeg radničko vijeće ima pravo angažirati kao stručnu osobu radi obavljanja poslova iz svojeg djelokruga (između ostalog i vođenje postupaka pred sudom), treba tretirati kao trošak kojeg je dužan podmiriti poslodavac. Međutim, sudska praksa pokazuje da takav zaključak nije u potpunosti točan.
Sudska praksa
Županijski sud u Zagrebu je u svojoj presudi poslovni broj Gž R-478/17-2 od dana 28. ožujka 2017. iznio stav da je troškove punomoćnika angažiranog od strane radničkog vijeća u sporu u kojem ono sudjeluje kao stranka dužno platiti to radničko vijeće, s tim da te troškove treba osigurati poslodavac, budući da se radi o troškovima koji su nastali djelatnošću radničkog vijeća sukladno zakonu.
Isto pitanje pojavilo se i pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici koji je presudom broj: 17 Gž-837/2018-2 od 11. veljače 2019. rekao da između odvjetnika kao punomoćnika radničkog vijeća i poslodavca nije nastao obveznopravni odnos zastupanja u smislu odredbe čl. 763. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO), te da slijedom toga taj odvjetnik nema pravo od poslodavca potraživati nikakvu naknadu.
Županijski sud u Velikoj Gorici u istoj odluci ističe da pitanje potrebnih sredstava za rad radničkog vijeća u okviru odredaba ZoR-a trebaju riješiti poslodavac i radničko vijeće na način propisan zakonom, a trošak zastupanja odvjetnik opunomoćen od strane radničkog vijeća u smislu odredbe čl. 763. st. 2. ZOO-a može postaviti isključivo prema radničkom vijeću koje je i pasivno legitimirano u odnosu na navedeno potraživanje odvjetnika u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZoR.
Konačno, i nedavna sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske polazi u istom smjeru. Naime, u svojoj presudi poslovni broj U-III/1837/2019, od dana 18. rujna 2019. Ustavni sud Republike potvrdio je stav Županijskog suda u Velikoj Gorici vezano uz pitanje kome odvjetnik angažiran od strane radničkog vijeća u postupku koji ono vodi protiv poslodavca treba ispostaviti račun za obavljene usluge.
Ustavni sud ističe da bi stav kojim se nameće poslodavcu da u slučaju spora protiv radničkog vijeća naknađuje odvjetnički trošak nastao zastupanjem odvjetnika angažiranog od strane radničkog vijeća, bio u suprotnosti i s mjerodavnim odredbama o troškovima parničnog postupka prema kojima je ona stranka u postupku koja je spor izgubila dužna naknaditi trošak suprotnoj stranci te da bi na taj način poslodavac koji je u konkretnoj parnici uspio u sporu bio dužan pokriti trošak zastupanja odvjetnika i sebi i protivnoj stranci koja je spor izgubila.
Pritom Ustavni sud ističe da je neodlučna činjenica što sukladno mjerodavnim odredbama ZoR-a radničko vijeće ne može imati vlastitu imovinu i pravnu osobnost jer je upravo radničko vijeće dalo punomoć za zastupanje podnositelju te je u konkretnom predmetu imalo parničnu sposobnost, a koja bi se u slučaju neplaćanja troška zastupanja prenijela i na daljnje postupke vođene u vezi s neplaćenim troškom.
Zaključno
Zakonska odredba temeljem koje trošak stručnog savjetovanja radničkog vijeća tereti poslodavca, trebala bi za svrhu imati ostvarenje ravnopravne pozicije između radničkog vijeća koje nema pravna znanja koja su potrebna za poduzimanje radnji i zastupanje svojih interesa u parničnom postupku u kojem je stranka, a nema ni imovinu iz koje bi samostalno podmirivalo angažman stručnih osoba s jedne strane, i poslodavca kao druge stranke u postupku koji ima imovinu te time i mogućnost zapošljavanja pravnika i angažiranja odvjetnika odnosno osobe koja ima pristup odgovarajućoj pravnoj pomoći, s druge strane.
Imajući u vidu spomenutu sudsku praksu, postavlja se pitanje efikasnosti ostvarenja zakonom propisanog prava radničkog vijeća da za potrebe ostvarenja svojih zadaća ima mogućnost angažirati stručnu osobu i za vođenje parničnog postupka, s tim da je od velike važnosti i da angažirana stručna osoba može razumno očekivati da će za svoju uslugu biti plaćena i imati točan podatak o tome tko je onaj koji je na to plaćanje obvezan.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
