Prema odredbama članka 133. aktualnog Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i 127/17., dalje: Zakon o radu) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako nakon takvog zahtjeva poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Nadalje, zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Dakle, podnesena tužba bez zahtjeva za zaštitu prava u situacijama i na način opisan ovim člankom je procesno nedopuštena i kao takva će se odbaciti. Treba reći i da odredbe članka 133. Zakona o radu ne primjenjuju se kod zaštite dostojanstva radnika.
Međutim, postavlja se često u praksi pitanje da li je činjenica nepodnošenja zahtjeva za zaštitu prava odlučujuća u situaciji kada radnik tužbom zahtjeva neko utvrđenje (najčešće je to utvrđenje postojanja radnog odnosa) bez postojanja prethodne odluke poslodavca kojom bi bilo povrijeđeno neko pravo radnika.
Tako primjerice može doći do spora čiji je predmet radnikov zahtjev za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme, iz razloga što je sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, ima smatrati temeljem članka 12. stavka 7. istoga Zakona ugovorom o radu koji je radnik sa poslodavcem sklopio na neodređeno vrijeme. Međutim, prije podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva koji može, ali i ne mora sadržavati i zahtjev za isplatu po ovoj osnovi, radnik nije podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu prava u rokovima i na način kako to propisuje članak 133. Zakona o radu.
Kako je s jedne strane dovoljna i faktična povreda nekog prava da bi radnik imao pravo i obvezu podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu, a s druge strane kod prethodno spomenutog spora u svezi utvrđenja postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme nije zapravo uopće riječ o sporu u kojem se traži zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika, dolazi do dvojbe je li odlučujuće što se radnik prije podnošenja tužbe nije obratio poslodavcu sa zahtjevom u smislu članka 133. Zakona o radu.
U smislu rješenja navedene dvojbe treba reći da je člankom 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14.) propisano kako tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.
Takva se tužba može podići kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, zatim istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Kako je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme nedvojbeni pravni interes radnika, slijedom toga za dopuštenost tužbe nije odlučno da li se radnik prethodno obratio poslodavcu. Ovo posebice iz razloga jer uostalom niti nije riječ o sporu u kojem se zahtjeva odnosno u kojem se može zahtijevati zaštita protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno neko pravo radnika.
Ono što je zapravo jedino bitno prilikom podnošenja ovakve i sličnih tužbi radnika na utvrđenje jest činjenica postojanja pravnog interesa na strani radnika, kojeg ovaj itekako ima za podnošenje predmetne tužbe, a poslodavac taj pravni odnos čije se utvrđenje traži tužbom itekako ima interesa osporavati. Takav interes radnika u ovakvim slučajevima (kao i suprotni interes poslodavca) je nepobitan i bez postojanja bilo kakve prethodne odluke poslodavca, a isto tako i bez bilo kakve (pa i faktične) povrede nekog konkretnog prava radnika prije podnošenja tužbe.
Stoga se u ovakvim slučajevima utvrđenja ne može smatrati propuštanje podnošenja zahtjeva za zaštitu prava iz članka 133. Zakona o radu kao odlučujuća činjenica temeljem koje bi se tužbu radnika u takvom slučaju moglo smatrati nedopuštenom, a posljedično odbio zahtjev radnika za isplatom koji se temelji na utvrđenju određenog odnosa između radnika i poslodavca.
Ovakav zaključak se nameće kako u normativnom smislu, tako i u smislu novije Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-820/12. od 01. listopada 2014. godine s istim pravnim stajalištem.
D. Sever
