Sudac je dužan predmete koji su mu raspoređeni u rad rješavati redoslijedom njihova zaprimanja u sud, vodeći računa i o predmetima koji su posebnim propisom utvrđeni kao hitni (članak 93. stavak 1. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16. i 67/18.). Ako sudac u rješavanju predmeta bez opravdanog razloga odstupa od redoslijeda njihovog zaprimanja u sudu, odnosno ne vodi računa o njihovoj hitnosti, čini stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti (članak 62. stavak 2. točka 1. i stavak 3. točka 4. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, „Narodne novine“, br. 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15. i 67/18).
Propisima koji se primjenjuju u upravnom sporu kao hitne su utvrđene, primjerice, pojedine vrste predmeta na područjima međunarodne zaštite (azila), zaštite okoliša, socijalne skrbi, izvlaštenja, sukoba interesa, javne nabave, pristupa informacijama i dr., kao i sporovi vezani uz provedbu strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske. Za razliku od drugih vrsta sudskih postupaka, u upravnom sporu nije propisana hitnost npr. radnih sporova (više o tome v., primjerice, u kolumni objavljenoj u ovoj rubrici pod naslovom Predmeti koji se smatraju hitnima u parnici, nemaju nužno svojstvo hitnosti u upravnom sporu). S druge strane, podnošenje požurnice sâmo po sebi nije valjani razlog za odstupanje od propisanog redoslijeda rješavanja predmeta u sudu (v. npr. i kolumnu pod naslovom Predstavke (požurnice) upućene predsjednicima sudova).
Stranke se ponekad obraćaju sudskim upravama sudova pritužbom da je u referadi određenog suca ranije zaprimljeni predmet i dalje u radu, iako je kasnije zaprimljeni predmet u referadi drugog suca već dovršen. Podnositelji pritom ne uzimaju u obzir da se odredba članka 93. stavak 1. Zakona o sudovima odnosi na konkretnog suca (pri rješavanju predmeta unutar vlastite referade), a ne na sud kao cjelinu.
Osim što to jasno i nedvosmisleno proizlazi iz netom citirane zakonske odredbe, drukčije postupanje ne bi ni bilo moguće. Suci, naime, imaju različiti opseg rješavanja predmeta (ne mogu istu dinamiku imati, primjerice, suci koji rješavaju 102% ili 115% godišnje norme, tj. Okvirnih mjerila za rad sudaca). Dužnost je predsjednika suda voditi računa da suci postižu minimalno propisani učinak (100% norme), a ne prisiljavati suce koji ostvaruju normu da predmete rješavaju na razini jednakoj rezultatima njihovih kolega, niti produktivnije suce prisiljavati da rješavaju manje predmeta. Odnosi između količinskih učinaka sudaca unutar suda uglavnom su ustaljeni, pa, po prirodi stvari, nakon nekoliko godina, zbog kumulativnog učinka veće produktivnosti, kod sudaca s više riješenih predmeta sporovi bivaju riješeni znatno brže nego kod njihovih kolega, koji također ostvaruju normirani učinak.
Usto, ni eventualna odstupanja od redoslijeda unutar pojedine referade sama po sebi ne upućuju na kršenje obveze vezane uz redoslijed rješavanja predmeta, jer za to mogu postojati opravdani razlozi. Vrijeme potrebno za rješavanje različitih predmeta kod istog suca ne može biti jednako, pa je – u slučaju sumnje u odstupanje od pravila iz članka 93. stavak 1. Zakona o sudovima – u obzir potrebno uzeti različite relevantne faktore (kompleksnost predmeta, opseg dokazivanja, aktivnost stranaka u postupku, potreban broj raspravnih ročišta, nepredviđene situacije tijekom postupka i dr.). Stoga norma članka 93. stavak 1. Zakona o sudovima ne sadržava slučajno izričaj „rješavati“, koji nije istoznačan formulaciji „riješiti“.
doc. dr. sc. Alen Rajko
