Također, Ustavni sud RH je i u odluci br. U-III/5715/2013 od 22. ožujka 2017. zauzeo istovjetan stav o pitanju o kojemu je odlučeno i u odluci koja se prikazuje u ovom radu.
Naime, prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, u nastavku: ZPP) stranke mogu izjaviti redovitu reviziju (uvijek), između ostaloga, ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članaka 373.a i 373.b ZPP-a. O vremenskim granicama primjene odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP govori sljedeća odluka Vrhovnog suda RH:
U odnosu na tvrdnju tuženika da je drugostupanjska odluka donesena primjenom odredbe čl. 373.a ZPP valja reći da su odredbom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08, 123/08 – u nastavku: ZID ZPP) iza odredbe članka 373. dodani članci 373. a, 373. b i 373. c, time da se prema odredbi čl. 52. st. 3. ZID ZPP odredba čl. 27. ZID ZPP neće primjenjivati na postupke u kojima je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu ZID ZPP 01. listopada 2008.
U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda je donesena 15. veljače 2008., pa drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude nije mogao svoju odluku donijeti na temelju odredbe čl. 373. a ZPP-a. (Rev- 546/2010 od 25. listopada 2010.)
Odredba čl. 373.a ZPP-a glasi:
Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:
1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili
2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.
U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a je počinjena kada presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Odredba čl. 373.b ZPP glasi:
Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi, u pravilu, bez rasprave.
Kad vijeće drugostupanjskog suda nađe da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostupanjskim sudom ponove već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu pred drugostupanjskim sudom.
Vijeće drugostupanjskog suda može odlučiti da se određeni dokazi izvedu u sudskoj zgradi prvostupanjskog suda pred sucem izvjestiteljem drugostupanjskog suda. Ako za to postoje važni razlozi, vijeće drugostupanjskog suda može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred sucem pojedincem ili predsjednikom vijeća prvostupanjskog suda.
Pravila o izvođenju dokaza pred predsjednikom vijeća na odgovarajući način se primjenjuju na suca izvjestitelja drugostupanjskog suda, odnosno na suca pojedinca ili predsjednika vijeća prvostupanjskog suda u slučaju.
U slučaju iz stavka 3. ovoga članka vijeće drugostupanjskog suda odlučuje o žalbi bez rasprave, ali na sjednicu vijeća mora pozvati stranke. Odredba članka 363. ovoga Zakona primjenjuje se i u ovom slučaju.
Vijeće drugostupanjskog suda može odlučiti da se rasprava pred tim sudom provede i kad ocijeni da bi se tako mogle otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku i da zbog toga ne bi bilo svrhovito presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Vijeće drugostupanjskog suda može odlučiti da se rasprava pred tim sudom provede i kad ocijeni da bi se tako mogle otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku i da zbog toga ne bi bilo svrhovito presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Dakle, kada sud drugog stupnja sam utvrđuje činjenice ili sam odredi da će se provesti rasprava, redovita revizija je uvijek dopuštena.
Međutim, često se događa da drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navede da odluku donosi temeljem čl. 373.a ili 373.b ZPP-a, a da revizijski sud zaključi da zapravo nije riječ o primjeni tih odredbi.
Dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH bila je takva da se u slučaju pogrešne primjene čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a1, nakon što bi se utvrdilo da nije riječ o primjeni čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP-a redovita revizija stranaka odbacivala kao nedopuštena.
O tome govore sljedeće odluke Vrhovnog suda RH:
Prvostupanjski i drugostupanjski sud ocijenili su da tužitelju nije otkazan ugovor o radu zbog nemogućnosti obavljanja poslova uzrokovane ozljedom na radu, već da je tužitelju ugovor o radu otkazan odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu i da stoga nema uzročno-posljedične veze između otkaza ugovora o radu i odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu, pa je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu razlike između plaće i mirovine koju prima. Stoga prema ocijeni ovog revizijskog suda nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP, jer drugostupanjski sud nije na način propisan odredbom čl. 373.a ZPP utvrdio drugačije činjenično stanje od onog kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, već je odluku donio na temelju istih činjenica.
Slijedom navedenog nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije primjenom odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a, pa je reviziju tužitelja valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a. (Revr- 314/2012 od 14. svibnja 2013.)
Isto tako, ako bi se utvrdilo da su stvarno primijenjeni čl.373.a ili čl. 373.b ZPP-a, iako se drugostupanjski sud u obrazloženju odluke ne bi pozvao na te odredbe, Vrhovni sud RH smatrao je da je redovita revizija dopuštena primjenom čl. 382. ZPP-a.
Iz sudske prakse:
Temeljem odredbe čl. 373. a) ZPP-a drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili da ih je moguće utvrditi na temelju isprava i posebno izvedenih dokaza koje se nalaze u spisu, nezavisno o tome je li prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posebno izvedene dokaze.
Dakle, kod primjene čl. 373. a) ZPP-a bitno je da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenično stanje i odlučne činjenice na koje se drugostupanjski poziva već je to utvrdio upravo drugostupanjski sud.
Uvidom u drugostupanjsku presudu vidljivo je da sud nije primijenio odredbu čl. 373. a) ZPP-a, već je naprotiv u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te je na temelju utvrđenih odlučnih činjenica izveo drugi pravni zaključak, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na inače pravilno utvrđeno činjenično stanje.
I sam drugostupanjski sud se u obrazloženju poziva da je odluka donijeta u skladu s odredbom čl. 373. st. 3. ZPP-a.
Kako, dakle slijedom izloženog proizlazi da drugostupanjska presuda nije donijeta temeljem čl. 373. a) ZPP-a, to nisu ispunjeni uvjeti za izjavljivanje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.“ (Rev-1691/2009 od 20. travnja 2011.)
Analizom obrazloženja pobijane presude ovaj sud je ocijenio da se preinačenje presude ni sadržajno ne temelji na pravilima iz odredbe čl. 373.a ZPP. Naime prema odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
U ovom slučaju iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da drugostupanjski sud, neovisno od toga na kojoj odredbi ZPP je temeljio preinačenje prvostupanjske presude, nije ni sadržajno preinačio prvostupanjsku presudu po pravilima iz citirane odredbe čl. 373.a ZPP. Sud je pošao od činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski sud te je ocijenio da je taj sud iz utvrđenih činjenica pogrešno zaključio da je tužitelj dokazao pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa se dakle radi o preinačenju presude po čl. 373. toč. 3. ZPP. (Revt-77/2014 od 16. prosinca 2014.)
Mjerodavni dio drugostupanjske presude o kojoj je Vrhovni sud RH u odluci Rev-205/14 od 5. rujna 2017. odlučivao, a u kojoj se drugostupanjski sud poziva na primjenu članka 373. a ZPP-a, glasi:
Međutim bez obzira na to, a ocjenjujući rezultate provedenih dokaza (članak 373.a stavak 1. točka 1. i 2. ZPP-a), ovaj sud kao drugostupanjski sud utvrđuje da ... se osiguranik tuženika kritične zgode kretao iz pravca ...
(...)
Zbog prije navedenih razloga odlučeno je o glavnoj stvari unatoč bitnoj povredi odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i to temeljem članka 373a. stavak 1. točka 1. i 2. u vezi sa stavkom 3. ZPP-a, ..."
No, Vrhovni sud RH je u toj odluci redovitu reviziju ipak odbacio sa sljedećim obrazloženjem:
Vijeće revizijskog suda je, prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo dopuštenost revizije, imajući na umu da je tuženik podnio tzv. redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP).
Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,
2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i
3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.
U ovom slučaju pobijana presuda nije donesena prema odredbi čl. 373.a i 373.b ZPP, a ne radi se niti o presudi iz čl. 382. st. 1. točka 2. ZPP, pa je za dopuštenost podnesene revizije mjerodavan vrijednosni kriterij od 200.000,00 kuna koji nije ispunjen, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 94.004,74 kune.
Stoga protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a ta revizija je podnesena u ovom slučaju.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neku razlozi primjerice navedeni.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Vijeće Vrhovnog suda RH da predmetna revizija po svom sadržaju ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti za izvanrednu reviziju.
Stoga je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.
No, Ustavni sud RH je odlukom U-III/4451/2017 od 4. srpnja 2018. ukinuo rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-205/14 od 5. rujna 2017. i predmet vratio Vrhovnom sudu RH na ponovno odlučivanje.
Relevantni dio ove odluke Ustavnog suda RH glasi:
Ustavni sud je ocjenu osnovanosti navoda iz ustavne tužbe razmatrao u svjetlu članka 29. stavka 1. Ustava koji glasi:
"Članak 29.
Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama, ...
(...)"
U okvir članka 29. stavka 1. Ustava ulazi, između ostalih, i pravo na pristup sudu. To načelo pripada u općepriznata temeljna načela prava. Nezamislivo bi bilo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju mnogobrojna procesna jamstva u postupcima u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što zapravo omogućuje korištenje tim jamstvima, a to je pristup sudu.
Međutim, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno, već je podvrgnuto ograničenjima i uvjetima, budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Stoga zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti podnošenja izvanrednih pravnih sredstava.
Ustavni sud primjećuje da je podnositelj u konkretnom slučaju imao pristup Vrhovnom sudu, ali samo do stupnja utvrđenja da je njegova revizija nedopuštena. Naime, Vrhovni sud se, unatoč izričitom pozivanju Županijskog suda u Dubrovniku u svojoj presudi na članak 373.a ZPP-a, upustio u preispitivanje razloga na temelju kojih je donesena drugostupanjska odluka te utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o presudi donesenoj na temelju članka 373.a ZPP-a, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja o odbacivanju revizije podnositelja kao nedopuštene.
Međutim, sama činjenica da je podnositelj imao pravnu mogućnost podnošenja revizije Vrhovnom sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz članka 29. stavka 1. Ustava. I dalje ostaje da se utvrdi je li stupanj tog pristupa dostatan da stranci osigura "pravo na sud" sa stajališta načela vladavine prava u demokratskom društvu. Istovjetno stajalište u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.) zastupa Europski sud za ljudska prava. On opetovano ističe da su pravila koja uređuju formalne "korake" koji se moraju poduzeti pri podnošenju pravnog sredstva usmjerena na osiguranje "odgovarajuće primjene prava" (proper administration of justice), osobito pravne sigurnosti (legal certainty). Stranke uvijek imaju pravo očekivati da će se na njihov slučaj primijeniti postojeća pravila. S druge strane, sama ta pravila ne smiju biti takva da sprječavaju osobe da se posluže s raspoloživim pravnim sredstvom.
Ustavni sud napominje da nije na njemu da ocjenjuje je li u konkretnom slučaju interpretacija Vrhovnog suda sama po sebi bila pravilna ili ne. Ustavni sud u konkretnom predmetu ima zadaću ispitati jesu li učinci takvog tumačenja umanjili temeljno pravo podnositelja na pristup sudu na način ili do takve mjere da je njime narušena sama bit njegovog "prava na sud".
Polazeći od navedenih načelnih stajališta te činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, prema ocjeni Ustavnoga suda takvo postupanje Vrhovnog suda neizbježno smanjuje povjerenje javnosti u sudski sustav i ugrožava načelo pravne sigurnosti, koje predstavlja jedno od glavnih obilježja vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske utvrđene u članku 3. Ustava.
Naime, s obzirom na izričitu odredbu članka 382. stavka 1. točke 3. ZPP-a o dopuštenosti revizije ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a te činjenicu da je drugostupanjski sud izričito naveo da je svoju odluku donio na temelju te odredbe, revizija podnositelja ne može se smatrati nedopuštenom sve i da je drugostupanjski sud pogriješio. S obzirom da bi se u tom slučaju radilo o pogrešci suda, ta pogreška ne može ići na teret stranke.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Zaključak
Čl. 373.a i č. 373.b ZPP-a primjenjuje se na postupke u kojima je prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2008., odnosno od 1. listopada 2008.
Za dopuštenost redovite revizije pravno nije odlučno je li se drugostupanjski sud pozvao na primjenu ovih odredaba, ako je stvarno primijenio te odredbe. Primjenu čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a procjenjuje Vrhovni sud RH u povodu ocjene dopuštenosti konkretne redovite revizije.
No, ako se drugostupanjski sud pozvao na primjenu čl. 373.a i čl.373.b ZPP, iako stvarno nije došlo do primjene tih odredbi, prema praksi Ustavnog suda RH, redovita revizija je ipak dopuštena.
Vrhovni sud RH je do zauzimanja ovog stava od strane Ustavnog suda RH redovite revizije u posljednje navedenom slučaju odbacivao. Međutim, takva praksa se očito mora izmijeniti.
Zbog toga je jako bitno i da drugostupanjski sudovi pravilno primjenjuju čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a jer se greškama drugostupanjskih sudova pojedinim strankama, suprotno zakonskom uređenju, omogućava da njihova redovita revizija bude dopuštena, a drugim strankama, u odnosu na koje je drugostupanjski sud pravilno primijenio čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, redovita revizija ostaje nedostupna. Takve situacije narušavaju pravnu sigurnost, pravičnost i jednakost pred zakonom, a time i povjerenje u sudstvo.
Mr. sc. Iris Gović Penić, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu
_________________________________________________________
(1) Kada je drugostupanjski sud primijenio čl. 373. a ZPP, iako s obzirom na vremenske granice važenja tog članka nije bilo mjesta primjeni istog, a to je utjecalo ili moglo utjecati utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP zbog koje Vrhovni sud RH drugostupanjsku presudu ukida:
Odredbom čl. 27. ZIDZPP/11 u članku 373.a) st. 1. toč. 2. riječ „posredno“ briše se, a u stavku 3. riječ „će“ zamjenjuje se riječju „može“.
Prema odredbi čl. 53. st. 1. ZIDZPP/11 proizlazilo bi da sud primjenjuje odredbu čl. 27. ZIDZPP/11 na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, ali je zapravo nemoguće obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (riječ „posredno“ briše se, a riječ „će“ zamjenjuje se riječju „može“) istu primijeniti samostalno, neovisno od cijele odredbe - čl. 373.a) ZPP koja je dodana iza čl. 373. ZPP odredbom čl. 27. ZIDZPP/08 i nije ju moguće primijeniti na postupke u kojima je prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu ZIDZPP/08 1. listopada 2008. (čl. 52. st. 3. ZID ZPP/08).
Obzirom na izloženo, a jer je u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda donesena 8. veljače 2008. (dakle, prije stupanja na snagu ZIDZPP/08), to drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o izjavljenoj žalbi protiv prvostupanjske presude nije mogao svoju odluku utemeljiti na odredbi čl. 373. a) ZPP.
Stoga, osnovano tužitelji navode da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 373. a) ZPP, a što je bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. (Rev x-1175/2011 od 26. veljače 2013.)
