Pravo na ispravak objavljene informacije u sudskoj praksi

Ispravak prema Zakonu o medijima

Prema Zakonu o medijima (Narodne novine br. 59/04, 84/11 i 81/13, u nastavku: ZM) svatko ima pravo zahtijevati ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđena njegova prava ili interesi. Zakon o medijima informaciju definira kao podatak, tekst, fotografiju, crtež, karikaturu, film, usmeno izviješće, vrijednosni sud ili drugi prilog objavljen u mediju. Potrebno je razlikovati informaciju od vrijednosnog suda. Vrijednosni sud je osobno mišljenje o nekome ili nečemu koje se ne može dokazivati jer ne može biti istinito ili neistinito, već samo ispravno ili neispravno, zbog čega predmet dokazivanja može biti samo činjenica.

O pitanju vrijednosnih sudova očitovao se Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci broj Gž-2638/2013-2 od 14. siječnja 2015.: „Unatoč činjenici da ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja da predmetni članak sadrži podatke kojima se vrijeđa dostojanstvo, ugled i čast tužitelja počam od samog naslova pa nadalje, ipak ovome sudu nije prihvatljiva prosudba prvostupanjskog suda u dijelu u kojem isti smatra da bi tužitelj imao pravo na objavu ispravka takvih navoda jer da se ne radi o vrijednosnim stavovima autora. Protivno uvjerenju suda prvog stupnja, prednje navedeni izrazi kojima se opisuje tužitelja u spornom članku, prema prosudbi ovog suda ni u kom slučaju ne predstavljaju netočne ili nepotpune informacije o istome, već upravo mišljenje odnosno vrijednosni sud autora teksta o samom tužitelju, njegovom fizičkom izgledu, njegovim osobinama i sl. Ujedno se ukazuje i na činjenicu da je prema prosudbi ovog suda ispravak teksta kojim se ispravlja neki podatak ili drugi činjenični navod u ranije objavljenom tekstu, da se ispravak uvijek odnosi na činjeničnu tvrdnju, jer samo tvrdnja o postojanju neke činjenice može biti netočna, odnosno neistinita, pa se samo ona može ispraviti. Protivno tome, vrijednosni sudovi po svojoj naravi ne mogu biti istiniti ili neistiniti, shodno čemu isti nisu podložni ispravljanju."

Povrijeđena prava ili interesi nekog subjekta medijskom informacijom su drugi uvjet za primjenu zakonske norme o pravu na ispravak. Ispravak se definira kao promjena koja ispravlja pogrešku. Neposredna svrha ispravka je ispravljanje netočnih ili nepotpunih navoda u objavljenoj informaciji. Posredna svrha ispravka sastoji se u tome što se ispravljanjem netočne ili nepotpune informacije pruža zaštita povrijeđenim pravima osobnosti određenog subjekta tako da se nastoje ukloniti pravne posljedice prouzročene neistinitom medijskom objavom. Pravne posljedice neistinite objave sastoje se, osim u povredi osobnih prava, i u stvaranju iskrivljene društvene predodžbe o osobi oštećenika.

Smisao zakonske norme da ispravak mora biti objavljen na istom ili istovrijednom mjestu, na isti ili istovrijedan način na koji je bila objavljena dezinformacija, je taj da se ispravi negativna i netočna percepcija koja može biti stvorena o nekome.

Općinski sud u Rijeci u svojoj pravomoćnoj odluci broj P-4066/11 od 3. srpnja 2012. navodi: "Posebno je za istaknuti da je po mišljenju ovog suda ispravan stav tuženika da se veći dio petita tužbenog zahtjeva odnosi na iznošenje subjektivnog stava stranke na način pisanja autora članka, kao i na njegovo postupanje prethodno objavi članka, a što zasigurno ne ulazi u kontekst ispravka netočne informacije. Sud smatra da takav sadržaj ne proizlazi niti iz odredbe čl. 40. st. 4. Zakona o medijima gdje je zakonodavac regulirao što sve ulazi u pojam ispravka. Osim ispravka u užem smislu navedeno je iznošenje činjenica i okolnosti kojima povrijeđeni pobija ili bitno dopunjuje navode u objavljenom tekstu. Ranije navedeni slijed ne može se smatrati takvim iznošenjem činjenica i okolnosti, niti bitno dopunjavanje navoda koji su objavljeni, već se radi isključivo o subjektivnom viđenju stranke o načinu rada autora članka koji potpisuje sporni tekst. "

Pravo na ispravak

Zakonom je propisano da svatko od glavnog urednika medija ima pravo zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su bila povrijeđena njegova prava ili interesi. Objava ispravka može se tražiti u roku od 30 dana od dana objave informacije. Znači, riječ je o objektivnom roku kojem se početak tijeka računa od dana objave informacije, te prekluzivnom roku istekom kojega oštećenik gubi to pravo i na kojeg je sud dužan paziti ex officio. Podnošenje zahtjeva za objavom ispravka objavljene informacije u roku je procesna pretpostavka za ustajanje tužbom radi ispravka objavljene informacije. Sud je dužan odbaciti tužbu rješenjem ako oštećenik ustane tužbom za ispravak informacije, a da prethodno glavnom uredniku medija nije podnio zahtjev ili ga je podnio nepravovremeno.

Zakon je normirao da se zahtjev za ispravak podnosi glavnom uredniku medija i na taj način je jasno odredio adresata. Također je propisao i formu zahtjeva navodeći da on mora biti podnijet u pisanom obliku, mora biti obrazložen i potpisan od strane podnositelja, te sadržavati sve potrebne podatke o podnositelju. Ne može se zahtijevati ispravak ako je medij do dana podnošenja zahtjeva za ispravak već sam objavio ispravak te informacije, osim ako podnositelj zahtjeva za ispravak smatra da medij nije na odgovarajući način objavio ispravak, u kojem slučaju ipak može ostvarivati svoja zakonska prava.

Način i vrijeme objave ispravka

Ispravak se mora objaviti bez promjena i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu programskog prostora i na isti ili istovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Nadalje, ispravak ne smije biti nerazmjerno duži od informacije, odnosno od dijela informacije na koji se odnosi, a u izmijenjenom obliku može se objaviti samo ako na to pristane podnositelj zahtjeva, te mora biti objavljen na način da je iz naslova vidljivo da je riječ o ispravku. Ispravak se, nadalje, bez suglasnosti podnositelja zahtjeva ne smije objaviti među reagiranjima ili pismima čitatelja.

O tome govori i odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2897/2013-6 od 19. listopada 2017: „Pored opisanih utvrđenja neprihvatljiv je stav suda prvog stupnja da time što je objavljena informacija identičnog sadržaja kao tužbeni zahtjev u rubrici „Reagiranja i mišljenja“ ne postoji obveza objave ispravka. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 41. st. 1. citiranog Zakona propisana obveza objave ispravka bez promjena i dopuna na istom ili isto vrijednom mjestu programskog prostora i na isti ili istovjetan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi, s time da ne smije biti nesrazmjerno dulji od informacije, odnosno od dijela informacije na koji se odnosi, a može se objaviti u izmijenjenom obliku samo ako na to pristane podnositelj zahtjeva i na način da je iz naslova vidljivo da se radi o ispravku. Nadalje, izričito je propisano da se ispravak bez suglasnosti podnositelja zahtjeva ne smije objaviti među reagiranjima i pismima čitatelja, kako je u konkretnom slučaju postupano jer je informacija objavljena upravo kao reakcija G. M. direktora tužitelja u rubrici „Reagiranja i mišljenja“, a iz naslova nije vidljivo da bi se radilo o ispravku tako da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 48. st. 3. ZM-a, kao što s obzirom na opisana utvrđenja pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.“

Zakon propisuje da ispravak mora biti objavljen u prvom, a ako stigne prekasno u drugom izdanju odnosno programskom sadržaju medija nakon primitka ispravka. Smisao takve odredbe je u tome da se ispravak žurno objavi, dok je informacija svježa u svijesti čitatelja, gledatelja ili slušatelja, kada ona može imati željeni učinak. Ispravci objavljeni s duljim vremenskim odmakom ne proizvode takve učinke i gube svoju svrhu, jer s vremenom informacija u memoriji čitatelja, gledatelja ili slušatelja blijedi ili čak potpuno nestaje. Zajedno s ispravkom ne može se objaviti i komentar tog ispravka ili odgovor na ispravak.

Slučajevi u kojima glavni urednik medija nije dužan objaviti ispravak sporne informacije

U članku 42. stavak 4. ZM-a propisani su slučajevi kada glavni urednik nije dužan objaviti ispravak. Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci br. Gžn-1200/10-2 od 13. studenog 2012. navodi: "Isto tako pravilno sud prvog stupnja smatra da je teret dokazivanja na tuženiku u odnosu na tvrdnju da zahtjev za objavu ispravka tužitelj nije potpisao, budući je takav podnesak nesporno zaprimljen kod tuženika, te mu je naloženo rješenjem donesenim na ročištu 9. prosinca 2009. isti dostaviti na uvid, a po čemu nije postupio. Stoga tuženik nije dokazao eventualni nedostatak koji bi izuzeo obvezu tuženika kao glavnog urednika objaviti ispravak informacije, a u smislu odredbe čl. 42. st. 4. ZOM-a."

Županijski sud u Dubrovniku u svojoj odluci broj Gž. 228/13 od 6. ožujka 2013. navodi: „Osim toga, ispravak čije objavljivanje je tužitelj tražio nije potpisan ni od tužitelja, a ni od njegovog punomoćnika, a prema odredbi čl. 42. st. 4. alineja 4. ZM-a, glavni urednik nije dužan objaviti ispravak ako zahtjev za ispravak nije potpisan od strane podnositelja zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev tužitelja i po ovom osnovu valjalo odbiti."

Ako glavni urednik medija nakon zaprimanja zahtjeva za objavom ispravka procijeni da in concreto postoji neki od navedenih razloga zbog kojih ga nije dužan objaviti, u roku propisanom za objavu ispravka dužan je u pisanoj formi obavijestiti podnositelja zahtjeva o razlozima neobjavljivanja ispravka.

Sudska praksa pokušala je odgovoriti na pitanje što znači "nerazmjerno duži". Županijski sud u Rijeci u odluci poslovni broj Gž-1298/2013-2 navodi: "U konkretnom slučaju postoje razlozi navedeni u čl. 42. st. 4. alineja 5., kako to navodi sud prvog stupnja u pobijanoj presudi jer je traženi ispravak u znatnoj mjeri duži od objavljene informacije, a članak ne sadrži uvredljive i klevetničke navode na koje se ispravak odnosi, u kojem slučaju se glavni urednik ne bi mogao osloboditi objavljivanja ispravka. Pri tome je (ne)razmjer neodređeni pravni pojam (pravni standard), čiji konkretni sadržaj je ovisan od potrebe za postizanje svrhe prava na ispravak. Ocjena o nerazmjernosti je uvijek ocjena konkretnog slučaja s obzirom na sadržaj informacije i sadržaj zahtijevanog ispravka. U konkretnom slučaju tekst traženog ispravka ne predstavlja ispravljanje netočnih ili nepotpunih informacija, pa ni iznošenje činjenica i okolnosti kojima tužitelj pobija ili s namjerom pobijanja bitno dopunjuje navode objavljenog teksta, jer spominje, odnosno govori o nekim drugim činjenicama, odnosno događanjima, a isto tako odnosi se na mišljenje i stavove tužitelja o određenim događanjima, a što doista prelazi okvire sporne informacije objavljene u tom članku."

Županijski sud u Splitu u odluci broj Gžmed-2/2013 od 24. siječnja 2013. navodi sljedeće: "Po mišljenju ovog žalbenog suda, je li ispravak informacije nerazmjerno duži treba cijeniti kako u odnosu na cijelu informaciju u kojoj su navodi radi kojih se ispravak traži tako i s obzirom na onaj dio informacije u kojem se iznose navodi zbog kojih se ispravak traži. Pri tome se ne misli na bilo kakav nerazmjer nego na znatni nerazmjer u pogledu podnesenog ispravka i objavljene informacije. Kad se pak ispravak odnosi na klevetničke i uvredljive navode kojima se vrijeđaju prava osobnosti tražitelja glavni je urednik dužan objaviti ispravak koji može biti duži od informacije."

Iz navedene sudske prakse proizlazi da pravni standard „nerazmjerno duži“ koji je sadržan u odredbi članka 40. stavak 4. podstavak 5. ZM-a, u praksi treba tumačiti ne samo kvantitativno (brojanjem znakova) već i kvalitativno, pa u tom smislu Županijski sud u Splitu u odluci br. Gžmed-94/2012 od 31. siječnja 2013. navodi: „… ali unatoč zaključku da se ispravak odnosi na klevetničke i uvredljive navode sud prebrojava slova inkriminirajućeg teksta i teksta ispravke i još uz to navodi da ispravak sadrži i komentar što su valjani razlozi da se odbije objava ispravka. Navedenim, prvostupanjski je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su proturječni sami sebi i izvedenim dokazima zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati. Naime, prema odredbi čl. 42. st. 4. podstavak 5. ZM-a glavni urednik dužan je objaviti ispravak, izuzev ako je traženi ispravak nerazmjerno duži od informacije u kojoj su navodi radi kojih se ispravak traži, odnosno od dijela informacije na koji se neposredno odnosi, osim ako se ispravak odnosi na klevetničke i uvredljive navode. Ocjena o (ne)razmjernosti je uvijek ocjena konkretnog slučaja s obzirom na sadržaj informacije i sadržaj zahtijevanog ispravka. Dakle, u konkretnom slučaju ovisi, na jednoj strani, koliki niz (sklop) činjenica i okolnosti u ispravku je u tu svrhu potrebno navesti, a na drugoj strani, koliki opseg je s gledišta te iste svrhe još prihvatljiv. Iznimka postoji, jedino kada se ispravak odnosi na klevetničke i uvredljive razloge kojima se vrijeđaju prava osobnosti tražitelja ispravka odnosno tužitelja, u kojem slučaju je glavni urednik dužan objaviti ispravak koji može biti duži od informacije.„

Tužba za ispravak

Procesna pretpostavka podnošenja tužbe za objavu ispravka je prethodno podnošenje pisanog i potpisanog zahtjeva glavnome uredniku za objavu ispravka. Tužba se može podnijeti najkasnije u roku od 30 dana od proteka roka za objavu ispravka, odnosno od dana kada je ispravak objavljen na način koji nije bio sukladan zakonu. U slučaju da je tužba podnesena nakon proteka roka od 30 dana, tužbeni zahtjev bit će odbačen.

Postupak pred sudom

Sudski sporovi za objavu ispravka trebali bi se rješavati po hitnom postupku, a prvo ročište mora se održati u roku od osam dana od dana podnošenja tužbe. U ovim parnicama pasivno je legitimiran glavni urednik, a ne nakladnik medija kao u, primjerice, parnicama radi naknade štete počinjene objavom informacije. Glavni urednik odgovara za sve objavljene informacije, a njegova se odgovornost odnosi i na uredničku obradu objavljene informacije. Hitnost postupka ogleda su u činjenici da se u sporovima radi objave ispravka prvo ročište glavne rasprave mora održati u roku od 8 dana od dana zaprimanja tužbe u sudu, kao i da je tuženik odgovor na tužbu dužan dati najkasnije na glavnoj raspravi. Zakon obvezuje sud da u pozivu na prvo ročište tužitelja mora upozoriti da će se u slučaju njegova nedolaska na ročište tužba smatrati povučenom, a tuženika da se presuda može donijeti i u njegovoj odsutnosti.

Rasprava o tužbi za objavu ispravka ograničena je na raspravljanje i dokazivanje činjenica u pogledu tuženikove dužnosti objave ispravka što sud obvezuje da stranke onemogući u raspravljanju o činjenicama koje su za predmet spora pravno irelevantne odbijanjem svih dokaznih prijedloga koji nisu predloženi na okolnost utvrđivanja činjenica tuženikove dužnosti objave ispravka, kao i onih kojima se te činjenice ne mogu utvrditi.

Sud je dužan donijeti presudu odmah po zaključenju rasprave. Ovjereni prijepis presude dostavlja se strankama najkasnije u roku od 3 dana od donošenja presude. U presudi kojom se usvaja tužba nalaže se tuženiku da je dužan objaviti ispravak u roku i na način određen ovim Zakonom. Dakle, riječ je o kondemnatornoj presudi.

Umjesto zaključka

Kako bi se umanjila šteta nastala nedopuštenim nasrtajem na osobna dobra medijskom objavom, nužno je primijeniti institut ispravka na zakonom propisani način. Analiza postojeće sudske prakse ukazuje na nepoštovanje rokova i hitnosti postupanja kako od prvostupanjskih sudova tako i od žalbenih sudova. S druge strane, pregled (ne)postupanja nakladnika i glavnih urednika, zajedno s prethodno navedenim, ukazuje na nužnost izmjena zakonskih odredbi da bi se na djelotvoran način mogla zaštiti prava povrijeđena objavom medijske (dez)informacije. Nepoštovanjem zakonskih rokova ne samo da se postupa protivno ZM-u, nego se time onemogućuje i ostvarivanje prava na pošteno suđenje koje je zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, tj. prava na suđenje u razumnom roku koje je zajamčeno tim člankom. Sveukupno, analizirajući aktualno stanje, stječe se dojam da mediji imaju moć protupravnog postupanja u vidu povrede osobnih prava od kojeg se oštećene osobe ne mogu obraniti djelotvornim pravnim instrumentima.