Također, donošenjem Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova, stvoren je pravni okvir za uspostavu primjerene ravnoteže između suprotstavljenih interesa vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i interesa države da osigura provođenje stambene politike tako da će se vlasnicima stanova postupno omogućiti ostvarivanje dobiti od njihove imovine, uz istovremenu zaštitu općeg interesa zajednice, koji se, uz navedeno, sastoji i u osiguranju dostupnosti zadovoljavajućeg smještaja za osobe u lošijem položaju i osiguranju prava najmoprimaca (stanara) na poštovanje njihova privatnog i obiteljskog života te doma. Posebno se naglašavaju obveze Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave u provedbi Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova.
Donošenje izmjena Zakona o najmu stanova posljedica je i odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, u kojem je taj Sud detaljno analizirao domaće pravne propise koji se odnose na nekadašnja stanarska prava i iz njih proizišle statuse zaštićenih najmoprimaca, te je 10. srpnja 2014. u tom predmetu donio presudu koja je postala konačna 10. listopada 2014. Presudom je Europski sud za ljudska prava utvrdio da postojeći zakonodavni okvir kojim je u Republici Hrvatskoj uređeno pitanje zaštićenog najma stanova nije uspostavio primjerenu ravnotežu između suprotstavljenih interesa vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i interesa države da osigura provođenje stambene politike (reforme u stambenom sektoru nakon pada socijalističkog sustava). Europski sud zaključio je da važeće zakonodavstvo Republike Hrvatske, osobito Zakon o najmu stanova, vlasnicima stanova nameće prekomjeran individualni teret jer su oni primorani "snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja" zaštićenog najmoprimca te je time povrijeđen članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija). Sukladno tome, Republici Hrvatskoj naloženo je plaćanje nasljedniku podnositelja tužbe materijalne štete, nematerijalne štete te troškova i izdataka.
Povrh toga, uvažavajući činjenicu da je povreda Konvencije u spomenutom predmetu uzrokovana sadržajem domaćeg zakonodavstva koje nije u skladu s Konvencijom, Republika Hrvatska mora u procesu izvršenja presude Statileo protiv Hrvatske, sukladno odredbi članka 46. stavka 1. Konvencije, poduzeti konkretne zakonodavne mjere kojima će riješiti probleme nastale nametanjem prekomjernog tereta vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i kojima će se spriječiti mogućnost daljnjih istovjetnih povreda Konvencije u domaćem pravnom sustavu. U tom smislu, Republika Hrvatska treba osigurati ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od njihove imovine, te općeg interesa zajednice, uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za osobe u lošijem položaju u skladu s načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji.
S tim u vezi Europski sud za ljudska prava utvrdio je tri glavna nedostatka postojećeg zakonodavstva: 1. neodgovarajuća visina zaštićene najamnine u smislu zakonskih financijskih tereta koji su nametnuti najmodavcima, 2. restriktivni uvjeti za otkaz zaštićenog najma i 3. nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u odnosu na sustav zaštićenog najma.
Pisac izmjena Zakona o najmu stanova, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, mišljenja je da će se njima konačno riješiti problem star 20 godina, a riječ je o zaštićenim najmoprimcima/podstanarima koji se od završetka Drugog svjetskog rata trenutno nalaze u 3726 stanova u Hrvatskoj.
Izmjenama Zakona o najmu stanova, vlasnicima stanova (najmodavci) definiran je točan datum kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom - 1. rujna 2023., s time da će se, počevši od 1. rujna 2018., zaštićenim najmoprimcima postupno povećavati zaštićena najamnina. Iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao na dan 31. kolovoza 2018. Zaštićena najamnina koju plaća zaštićeni najmoprimac i zaštićeni podstanar za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske (dakle, stan je u vlasništvu fizičkih osoba), povećavat će se svakih dvanaest mjeseci, počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. godine.
Zaštićeni najmoprimci i zaštićeni podstanari, uz pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca (odnosno do 1. rujna 2023.) dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne (slobodno ugovorene) najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina (odnosno od 1. rujna 2023. do 31. kolovoza 2028.). Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, prvenstvo pri kupnji stanova iz programa POS-a, prvenstvo pri najmu POS stanova, prvenstvo pri subvencioniranju stambenih kredita te prednost prijema u domovima za starije i nemoćne.
Zaštićeni najmoprimci i zaštićeni podstanari dužni su iseliti iz stanova najkasnije do 1. rujna 2023., ako s najmodavcem, odnosno vlasnikom stana, ne sklope novi ugovor o najmu stana. Ako ne isele, vlasnik stana može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje koja će morati biti riješena po hitnom postupku.