Haška konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece
Haška konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece (Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori 07/91) na snazi je u 93 države ugovornice (u Hrvatskoj od 1991. godine). Zadatak Konvencije je osigurati što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici te osigurati da se prava na brigu i viđenje s djetetom po zakonu jedne države ugovornice poštuju i u drugoj državi ugovornici. Haška Konvencija primjenjuje se na dijete do 16. godine života koje je živjelo u državi ugovornici neposredno prije povrede prava na brigu ili na viđenje.
Otmica djece odnosi se na situaciju u kojoj se dijete odvede ili zadrži van državnih granica, usprkos važećim uvjetima skrbništva, neovisno o tome je li pravo skrbništva utvrđeno zakonom dotične države, sudskom odlukom, upravnom odlukom ili pak sporazumom koji ima pravni učinak (članak 3. Haške konvencije). Bilo koja osoba, institucija ili drugo tijelo koje tvrdi da je odvođenjem ili zadržavanjem djeteta povrijeđeno pravo na brigu, može se obratiti za pomoć u osiguravanju povratka djeteta središnjem izvršnom tijelu države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta ili središnjem izvršnom tijelu bilo koje druge države ugovornice.
Nepropisno odvedena ili zadržana djeca moraju se hitno vratiti u državu uobičajenog boravišta (članak 11.). Sudovi u državi uobičajenog boravišta utvrđuju osnovanost spora oko skrbništva. Sudovi države iz koje je dijete odvedeno trebaju narediti njegovo vraćanje unutar šest tjedana od datuma podnošenja zahtjeva za vraćanje (članak 11.). Nekoliko je ograničenih iznimki mehanizma vraćanja, utvrđenih u članku 12., 13. i 20. Haške konvencije. Ako je na dan početka postupka pred sudom ili upravnim tijelom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo manje od godinu dana od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležno tijelo naredit će hitan povratak djeteta osim ako se dokaže da se dijete prilagodilo novoj okolini (članak 12. Haške konvencije).
Članak 13. sadrži odredbe na temelju kojih je proizašao najveći broj parničnih postupaka, na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Njime se propisuje da zemlja u koju je dijete odvedeno smije odbiti vratiti dijete ako se dokaže da osoba, institucija ili drugo tijelo u vrijeme odvođenja nije ostvarivalo pravo na brigu te ako bi se povratkom dijete izložilo velikom riziku od štete ili bi se našlo u nepovoljnoj situaciji. Vraćanje se može odbiti i ako se dijete usprotivi povratku, ako je ono dovoljno zrelo da izrazi svoje mišljenje (članak 13. stavak 2.).
Haška konvencija podupire načelo najboljeg interesa djeteta. U kontekstu te Konvencije pretpostavka je da nezakonito odvođenje djeteta samo po sebi uzrokuje štetu te da je potrebno ponovno uspostaviti stanje kakvo je bilo prije odvođenja djeteta da bi se izbjegla pravna konsolidacija nezakonitih situacija. Pitanje skrbništva i posjećivanja trebaju rješavati sudovi koji imaju nadležnost u mjestu djetetova uobičajenog boravišta, a ne sudovi zemlje u koju je dijete nepropisno odvedeno.
Uredba Vijeća (EZ) BR. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) BR. 1347/2000
Uredba Bruxelles II bis dopunjuje Hašku konvenciju te ima prednost pred njom u slučajevima otmice unutar Europske unije (točka 17. preambule). U odnosu na Hašku konvenciju koja je temeljni instrument po pitanju otmice djece, Uredba propisuje stroža pravila o nadležnosti u korist sudova u državama podrijetla/boravišta. Uredba, slično kao i Konvencija, naglašava važnost nadležnosti sudova države u kojoj je dijete imalo boravište neposredno prije nepropisnog odvođenja/zadržavanja. Uredba navodi jednake iznimke povratka kao i Konvencija.
Za razliku od članka 14. Haške konvencije, prema Uredbi Bruxelles II bis, država uobičajenog boravišta zadržava nadležnost odlučivanja o osnovanosti spora oko skrbništva, čak i kada se izda odluka o navraćanju kao dio provedbe članka 13. Haške konvencije (članak 11. Uredbe). Prenošenje nadležnosti na državu u koju je dijete odvedeno može se provesti samo ako su zadovoljene dvije alternativne pretpostavke propisane člankom 10. Uredbe Bruxelles II bis.
U prvom slučaju, sudovi države bijega imat će nadležnost ako je dijete steklo uobičajeno boravište u toj državi te ako je svaka osoba s pravom na skrb za to dijete pristala na njegovo odvođenje ili zadržavanje. O drugom slučaju bilo bi riječi ako je dijete steklo uobičajeno boravište u državi u koju je odvedeno, protekla je godina dana od trenutka u kojemu je drugi roditelj imao ili trebao imati saznanja o boravištu djeteta, dijete se priviknulo na novo okruženje te je ispunjen barem jedan od četiri dodatna uvjeta: u roku od godine dana nije predan zahtjev za predaju djeteta, zahtjev je povučen, a nije predan novi, zaključen je predmet pred sudom države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno prebivalište, donesena je sudska presuda i predmet je zaključen pred sudom države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište.
Kao što je slučaj sa svim drugim pravnim instrumentima EU-a, Uredba Bruxelles II bis mora se tumačiti u skladu s odredbama Povelje EU-a o temeljnim pravima, a posebno člankom 24. koji kaže da „djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit. Ona mogu slobodno izražavati svoje mišljenje. Njihovo se mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti“. Tako je u predmetu Aguirre Zarraga protiv Pelz (C-491/10 PPU, Joseba Andoni Aguirre Zarraga protiv Simone Pelz, 22. prosinca 2010.) Sud Europske unije ustanovio da saslušavanje djeteta nije apsolutno pravo, ali i da ako sud odluči da je ono potrebno, on mora pružiti djetetu stvarnu i djelotvornu priliku da izrazi svoje mišljenje. Pravo djeteta na saslušanje, osigurano Poveljom i Uredbom Bruxelles II bis, zahtijeva pravne postupke i uvjete koji će djeci omogućiti slobodno izražavanje mišljenja, a sudu prikupljanje tih mišljenja. Sud također treba poduzeti sve odgovarajuće mjere za organiziranje tih saslušanja, uzimajući u obzir najbolje interese djeteta i okolnosti svakog pojedinog slučaja.
Prema Sudu Europske unije, samo sudovi u državi u kojoj je boravište djeteta smiju ispitati zakonitost svojih vlastitih presuda s obzirom na Povelju EU-a o temeljnim pravima i Uredbu Bruxelles II bis. U sljedećem primjeru sudske presude Sud Europske unije presudio je da se sud države članice u koju je dijete nezakonito odvedeno nije mogao protiviti izvršenju sudske odluke kojom se određuje vraćanje djeteta što je u skladu s načelom međusobnog povjerenja prema kojem pravni sustavi država članica imaju dužnost pružiti podjednaku zaštitu temeljnih prava: predmet C-211/10, Doris Povse protiv Mauro Alpago, odnosi se na majčino nezakonito odvođenje djevojčice u Austriju. Austrijski sudovi odbacili su očev zahtjev za vraćanje djeteta u Italiju na temelju velikog rizika za dijete. U međuvremenu, na zahtjev oca, talijanski sud presudio je da zadržava nadležnost u donošenju odluke o osnovanosti spora oko skrbništva te je izdao odluku za vraćanje djeteta u Italiju te potvrdu o izvršavanju na temelju članka 42. Uredbe Bruxelles II bis. Slučaj je proslijeđen Sudu Europske unije s austrijskog suda nakon što je majka podnijela tužbu protiv zahtjeva za provođenje potvrde i odluke o vraćanju djeteta u Italiju koja je uslijedila. Sud Europske unije presudio je da nakon izdavanja potvrde o izvršavanju ne postoji mogućnost protivljenja vraćanju u zemlji u koju je dijete odvedeno (u ovom slučaju, Austriji) jer se potvrda automatski izvršava. Nadalje, Sud Europske unije odlučio je da su u ovom slučaju samo talijanski sudovi nadležni za odlučivanje o ozbiljnom riziku za djetetove najbolje interese do kojega bi došlo u slučaju vraćanja. Uz pretpostavku da ti sudovi takav rizik smatraju opravdanim, oni zadržavaju isključivu nadležnost obustave vlastite odluke o izvršenju.
U Republici Hrvatskoj od 26. listopada 2013. na snazi je Zakon o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 u području nadležnosti, priznanja i izvršenja sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom skrbi donesen u svrhu provedbe Uredbe Bruxelles II bis. Zakon propisuje nadležnost i djelokrug središnjeg tijela kojem se roditelji mogu obratiti u slučaju nepropisnog odvođenje djeteta preko državne granice. Nadležna tijela za donošenje odluka i provođenje postupaka temeljem Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 su sudovi i centri za socijalnu skrb. Središnje tijelo je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Željko Čižmek, mag. act. soc.
Literatura:
Agencija Europske unije za temeljna prava i Vijeće Europe, (2016). Priručnik o pravima djeteta u europskom pravu. Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije
