Osiguranje u korist radnika i/ili poslodavca
Utjecaj kolektivnog osiguranja radnika od nesretnog slučaja na pokriće rizika od odgovornosti poslodavca
Tim oblikom osiguranja poslodavac prvenstveno osigurava radnika jer osiguranje od nezgode u korist radnika nije isto što i osiguranje od odgovornosti poslodavca za štetu uzrokovanu radnicima (već je to posebno ili dodatno osiguranje uz navedenu policu). Međutim, prema stajalištu sudske prakse i sukladno odštetnoj prirodi ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, iznos koji je radnik primio na ime osigurane svote iz ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja uračunava se u iznos odštete koju mu poslodavac duguje s osnova odgovornosti za štetu.
Ipak, važno je istaknuti da se takvo uračunavanje iznosa vrši samo u slučajevima kada je poslodavac ugovaratelj i uplatitelj premije. Sudska praksa pri tome iznimno pazi da je uplata premije osiguranja od nezgode vršena isključivo iz sredstava poslodavca, stoga, ako je premiju poslodavac, primjerice, platio iz sredstava zajedničke „kase“ ili radničke pričuve, dozvoljeno je da radnik kumulira odštetne zahtjeve i iznose odšteta jer se smatra da su radnici sami sebi uplaćivali premiju, te se radi o dodatnom osiguranju samog radnika na koju osigurninu on ima pravo neovisno od poslodavca i njegovoj odgovornosti za štetu.
Stajalište sudske prakse u (ne)skladu s normativnim odrednicama Zakona o obveznim odnosima
Iako je takvo stajalište sudske prakse u određenoj mjeri u neskladu sa člankom 972. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koji ne gleda tko je u ugovornom odnosu od čijih sredstava uplatio premiju, a tko nije, takvo pragmatično stajalište opravdano je kao zaštitni mehanizam prema samim radnicima koji su u odnosu na poslodavce u subordiniranom položaju. Tome ide u prilog i zanimljivi izum dijela naših poslodavaca koji čak i kada se odluče osigurati svoje radnike od nezgode, to učine na način da putem posebne klauzule u polici osiguranja navode sebe kao korisnika osigurane svote u slučaju radnikove nezgode. Dakle, radniku (kod invaliditeta) odnosno njegovoj obitelji (u slučaju smrti radnika) dogodi se nesretan slučaj zbog kojeg materijalna sredstva od osiguravatelja dobiva samo poslodavac. Takav oblik ugovaranja police osiguranja naravno nije moguć bez suglasnosti radnika, ali kao što je upitno koliki iznos od dobivenog će poslodavac prepustiti po štetnom događaju radniku ili njegovoj obitelji, toliko je kod takvih ugovora upitna i slobodna volja radnika i njegovo razumijevanje za kakvu policu osiguranja od nezgode i u čiju korist daje suglasnost poslodavcu. Stoga svako stajalište sudske prakse koje u takvim slučajevima ide in favorem radnika nije neočekivano.
Zakonski propisani oblici štete
Zakon o obveznim odnosima, kao opći propis, u članku 1046. određuje štetu kao umanjenje nečije imovine (tzv. obična imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povredu prava osobnosti (neimovinska šteta). Svaka povreda prava osobnosti, iako je njome objektivno nastala neimovinska šteta, ipak ne znači i bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade.
Također, prema članku 1093. i 1095. Zakona o obveznim odnosima propisano je da onaj tko prouzrokuje smrt, ozljedu ili oštećenje zdravlja dužan je naknaditi troškove oštećenikova pogreba, liječenja od zadobivenih ozljeda i druge potrebne troškove u vezi s liječenjem te zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad. Tu je riječ o pravoj, materijalnoj naknadi štete.
S druge strane, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu povećane potrebe, te onemogućeno daljnje profesionalno napredovanje – osoba odgovorna za štetu dužna je plaćati rentu kao naknadu. Tu je riječ o izmakloj koristi kao posebnom obliku imovinske štete.
Ipak imovinska, materijalna šteta u pravilu najčešće ne može biti u korelaciji s naknadom štete zbog ozljede na radu i osiguranjem radnika od nesretnog slučaja. No, to itekako može biti slučaj s nematerijalnom odnosno neimovinskom štetom.
Neimovinska (nematerijalna) šteta radnika i kolektivno osiguranje
Neimovinska (nematerijalna) šteta određuje se sukladno članku 19. i 1100. ZOO-a kao povreda prava osobnosti u vidu fizičke boli, duševne boli, straha i sl., odnosno povrede svih osobnih prava i vrijednosti koje pri tome nisu navedene u obliku numerus clausus već je pravnoj praksi ostavljena mogućnost da u svakom pojedinom slučaju procjenjuje je li određeno osobno dobro neke osobe tako važno da mu je zaista potrebno pružiti pravnu zaštitu. Pri tome bol i strah utječu samo kao okolnost koja određuje visinu naknade štete. U prijašnjem ZOO-u točno su bili nabrojani: pretrpljena fizička ili duševna boli, naruženost, povreda ugleda i časti, sloboda ili prava ličnosti, smrt bliske osobe i strah.
Odredbe članka 1100.-1106. ZOO-a stavljaju pred sud obvezu da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu neimovinske (nematerijalne) štete obrati posebnu pažnju na značaj povrijeđenog osobnog prava i vrijednosti, te visinu naknade za tu povredu, ali da istodobno pripazi i na normativni cilj kojem naknada neimovinske štete služi odnosno da se sa zahtjevom za naknadu ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom pravnom prirodom. Dakle, za pravilnu ocjenu primjerenosti naknade potrebno je da sud utvrdi sve prethodno navedene elemente.
Iako radno zakonodavstvo također priznaje i štiti radnika od povreda prava osobnosti, u nekim slučajevima praksa suda jest da oštećenik nema pravo na naknadu neimovinske štete čak i kad je kod njega došlo do određenog oštećenja duševnog zdravlja. Naime, primjerice, vođenje disciplinskog postupka protiv radnika zbog povrede radne obveze - bez obzira što je disciplinski postupak završio poništenjem odluke o prestanku radnog odnosa, ne daje radniku pravo na naknadu štete ako je radnik doista i doživio stres zbog vođenja disciplinskog postupka i ako je takav stres ostavio posljedice na njegovo duševno zdravlje.
Što se tiče kolektivnog osiguranja radnika od posljedica nesretnog slučaja, za koje premiju plaća poslodavac, ono za poslodavca zapravo u bitnome predstavlja, kao što je već prethodno navedeno, osiguranje od odgovornosti. Stoga bi, prije svega, kao relevantnu činjenicu u sudskom postupku bilo važno utvrditi odnosno dokazati je li za štetu odgovoran poslodavac zaključio ugovor o kolektivnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, plaća li se premija za to osiguranje od strane tvrtke odnosno poslodavca, te je li radnik s osnova te police kolektivnog osiguranja od nesretnog slučja ostvario naknadu. Ako se pokaže da su sve te pretpostavke ispunjene, oštećenom radniku pripada pravična novčana naknada u obliku isplate razlike između ostvarene naknade temeljem kolektivnog osiguranja radnika i punog iznosa koji sud utvrdi pravičnom naknadom za određeni oblik neimovinske štete. Naravno, uračunavanje ostvarene naknade s osnove kolektivnog osiguranja neće se ni u kojem slučaju vršiti ako se utvrdi da je premija za kolektivno osiguranje radnika od nesretnog slučaja plaćena iz osobnog dohotka radnika, a ne iz sredstava tvrtke odnosno poslodavca.
Kolektivno osiguranje i razlozi osiguravanja radnika
Inače, kolektivno osiguranje radnika od posljedica nesretnog slučaja, bez obzira na prethodno spomenute pravnoteorijske ambivalentnosti između osiguranja od nezgode i osiguranja od odgovornosti, svojim radnicima uglavnom ugovaraju savjesni poslodavci koji smatraju da takav oblik osiguranja ne predstavlja izlišan trošak tvrtke, već da je to na korist kako radniku, tako i poslodavcu u slučaju štetnog događaja i odgovornosti poslodavca. Na taj način poslodavac uplaćujući neznatnu premiju pruža određeni benefit radnicima jer ih osigurava od svojih sredstava za njihovu korist, a, s druge strane, sebi pruža određenu sigurnost jer za slučaj postojanja vlastite odgovornosti za štetu prema radniku može tražiti uračunavanje u dugovani iznos odštete, iznosa koji je isplaćen radniku od strane osiguravatelja po polici osiguranja od nezgode.
Podsjećamo, osiguranjem od nezgode pokriva se svaki iznenadan i o volji osiguranika neovisan događaj koji, djelujući naglo i izvana na osiguranikovo tijelo, ima za posljedicu njegovu smrt, trajni gubitak radne sposobnosti (invaliditet), prolaznu nesposobnost za rad (dnevna nadoknada) ili oštećenje zdravlja koje zahtjeva liječničku pomoć.
Ugovorom o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, osim isplate unaprijed određene svote čija visina ovisi o utvrđenim postocima invaliditeta, pokrivaju se i materijalne štete osiguranog rizika kao što je npr. dnevna naknada, troškovi liječenja, spašavanja, gubitak ili oštećenje prtljage i sl. To su uglavnom dodatna pokrića i ona se mogu ugovoriti uz osnovno pokriće, te na taj način kolektivno osiguranje od nezgode može biti povezano i s imovinskom štetom.
Pojam nesretnog slučaja kao i sve ostale značajke osiguranja od nezgode precizirane su uvjetima osiguranja. Slijedom većine uvjeta različitih osiguranja možemo zaključiti sljedeće pravilo da bi se neki događaj smatrao nesretnim slučajem:
a) mora biti iznenadan (neočekivan, s nemogućnošću izbjegavanja)
b) mora biti neovisan od volje osiguranika (namjerno uzrokovane štete isključene su iz pokrića)
c) mora biti vanjski događaj, izvan tijela osiguranika (izvan tijela, odnosno unutarnjeg procesa u organizmu osiguranika)
d) mora biti nagao
e) mora biti s posljedicom na život odnosno zdravlje osiguranika (smrt, trajni potpuni ili djelomični invaliditet, privremena nesposobnost za rad - dnevna naknada za bolest, narušavanje zdravlja koje zahtijeva liječničku pomoć).
Sklapanje ugovora o kolektivnom osiguranju radnika od nesretnog slučaja
Kao gotovo svaki drugi ugovor o osiguranju, i ovaj ugovor kolektivnog osiguranja radnika od nesretnog slučaja zaključen je ako osiguravatelj nije odbio u roku od osam dana od dana prijema, pisanu ponudu osiguranika koja ne odstupa od uvjeta osiguranja. Pri tome je poslodavac ili radnik (ovisno o tome iz čijih se sredstava plaća premija osiguranja) dužan platiti premiju osiguranja iako najčešće još uvijek nije izdana niti potpisana polica osiguranja.
Važno je napomenuti da se takva vrsta osiguranja smatra tipičnim osobnim osiguranjem, a ne osiguranjem od odgovornosti, bez obzira što je riječ o osiguranju radnika i što se ono putem uračunavanja osigurateljnog iznosa može nadovezivati na osiguranje poslodavca od odgovornosti za štetu. Iz toga proizlazi upravo obveza radnika da, ako je on istodobno osiguranik i korisnik osiguranja, prijavi osigurani slučaj te učini sve da otkloni daljnju štetu od sebe. Specifičnost je i tzv. prethodna obveza obavješćivanja radnika koja tereti poslodavca jer je on ugovaratelj takvog osiguranja i jer su prvenstveno njemu poznate sve činjenice vezane za ugovor o osiguranju od nezgode koji je sam sklopio u korist radnika.
Poznavanje uvjeta iz ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja kako od strane osiguranika, tako i ugovaratelja, bitno je i iz razloga što naše osiguravateljne tvrtke ovaj oblik osiguranja reguliraju isključivo putem svojih općih i posebnih uvjeta za osiguranje od nesretnog slučaja u individualnom ili kolektivnom obliku. Pri tome, ti uvjeti, iako slični, nisu zajednički i ne postoje neki zajednički okvirni uvjeti ili ogledni primjeri.
Stoga zaključno treba skrenuti pozornost na veliku važnost prethodnog podrobnijeg upoznavanja poslodavaca i radnika s uvjetima osiguranja prilikom samog sklapanja ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, ali i s ograničenjima takvog ugovora u odnosu na osiguranje od odgovornosti poslodavca.
Daniel Sever, dipl. iur.