Smatra li se vožnja od voznog parka u kojem radnik preuzima kombi do skladišta robe radnim vremenom?

Pojam radnog vremena promijenio se donošenjem Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09) koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 2010. Prema tom Zakonu radnim vremenom smatralo se vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Također, vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatralo se također radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih on u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik. Pod vremenskim razdobljem „u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca“ smatra se dežurstvo.

Nadalje, radnim vremenom nije se smatralo vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Dakle, pripravnost se nije smatrala radnim vremenom prema prijašnjem Zakonu o radu.

U članku 60. novog Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, koji se primjenjuje od 7. kolovoza 2016.)zakonodavac je i nadalje zadržao do tad važeći koncept pojma radnog vremena.

U skladu s tim konceptom promatrat ćemo sljedeći slučaj iz prakse – poslodavac je premjestio skladište robe u drugi grad, 20 kilometara udaljen od voznog parka s kombijima i kamionima (prije je sve bilo na istom mjestu). Poslodavac sada želi da radnici svako jutro dođu u vozni park u gradu u kojem žive preuzeti kombije i da ih dovezu do skladišta poslodavca gdje će preuzeti robu i razvoziti je po sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Poslodavac smatra da se vožnja praznog kombija od voznog parka do skladišta ne računa u radno vrijeme jer da tek od preuzimanja robe radnici počinju obavljati ugovorene poslove. Je li poslodavac u pravu?

U odgovoru (opet) treba poći od definicije radnog vremena iz članka 60. Zakona o radu:

„(1) Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
…
(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.“

U kontekstu konkretnog slučaja i navedenih odredbi možemo zaključiti da radnik radi kao vozač kombija za poslodavca. Dakle, ugovorio je obavljanje tih poslova. Radnik poslove obavlja u radno vrijeme. Kada radnik svako jutro putuje od mjesta gdje prebiva do voznog parka poslodavca – to se vrijeme smatra putem do posla i ne računa se u radno vrijeme. No, vrijeme koje radnik-vozač kombija provede na putu od voznog parka, koji se nalazi u jednom gradu, do skladišta koje se nalazi u 20 km udaljenom gradu, mora se smatrati radnim vremenom, budući da je za to vrijeme radnik radno angažiran (jer za to vrijeme obavlja poslove za koje je sklopio ugovor o radu, na što nema utjecaja činjenica je li kombi pun ili prazan) i nije slobodan raspolagati tim vremenom kako želi. Također, do voznog parka svako jutro dolazi prema nalogu i uputi poslodavca, prema kojem nalogu se vozi do skladišta da bi preuzeo robu koju će razvoziti po sjeverozapadnoj Hrvatskoj.