Zakonom o radu (NN 93/14) u članku 115. propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog te su nabrojana četiri slučaja u kojima je to moguće učiniti: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), 2) ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) ili 4) ako radnik nije zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu). Prema članku 119. Zakona o radu, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, te je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Predmet spora jednog revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske (povodom kojeg je donesena Odluka br. Revr 1465/10-2 od 10. prosinca 2013.), bila je dopuštenost i zakonitost odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici zbog skrivljenog ponašanja od 13. srpnja 2004. odnosno je li tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika, a time i osnovanost zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu s danom 1. ožujka 2007., kao i zahtjev za naknadu štete te naknadu plaće.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tuženik 13. srpnja 2004. dao redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, s time da je tom otkazu prethodila odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici 15. veljače 1999., a koji izvanredni otkaz ugovora o radu je poništen kao nezakonit pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu (potvrđena drugostupanjskom presudom), nakon čega je tuženik tužiteljicu vratio na rad 13. srpnja 2004. kojom prilikom joj je uručio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog istih razloga zbog kojih joj je prethodno dao nezakoniti izvanredni otkaz ugovora o radu na temelju iste činjenične osnove iz odluke od 15. veljače 1999. (zbog skrivljenog ponašanja vezano za njezine povrede obveze iz radnog odnosa), a zbog kojih je tužiteljica 11. prosinca 1998. bila suspendirana s poslova blagajnika, s time da je do siječnja 1999. obavljala administrativno-tehničke poslove, kada joj je zabranjen ulaz u prostorije tuženika i to iz razloga što je bez dopuštenja tuženika iz njegovih poslovnih prostorija iznijela blagajničku dokumentaciju,
- da je tužiteljica na trženje ovlaštenih osoba tuženika odbila vratiti blagajničku dokumentaciju i zapise, pa je tek u ožujku 1999. donijela blagajničke zapise, a uplatnice tek u travnju 1999.,
- da je u njezinom radu utvrđen niz nepravilnosti glede vođenja blagajničkih poslova (izvještaja, uplatnica, isplatnica, kupovanja-dizanja čekova iz knjižnice kod ZAP-a, sada FINE, obrade putnih naloga i dr.),
- da tužiteljica prije otkazivanja ugovora o radu nije bila pisano upozorena na posljedice nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa, te na pravo iznošenja obrane, već je neposredno pred otkaz pozvana opravdati svoje ponašanje i vratiti dokumentaciju koju je odnijela.
Iz tih utvrđenja sudovi zaključuju da su ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, jer nakon što je prethodna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu utvrđena nezakonitom isključivo zbog formalnih propusta, te tužiteljica vraćena na rad kod tuženika u isti radnopravni status, nije bilo zapreke da tuženik kao poslodavac na temelju iste činjenične osnove donese odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, budući da niti Zakon o radu ne propisuje takvu zabranu poslodavcu, zbog čega su u tom dijelu odbili tužbeni zahtjev. Pri tome se pozivaju na odredbu članka 106. stavak 1. članak 3. Zakona o radu (NN broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04), prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisan ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
Prethodno dat izvanredni otkaz tužiteljici utvrđen je nedopuštenim zbog formalnih propusta - propust poslodavca da omogući tužiteljici kao radnici da iznese svoju obranu prije otkaza ugovora o radu odnosno da je pisano upozori na obveze iz radnog odnosa i ukaže na mogućnost otkaza.
Tužiteljica u reviziji osporava zakonitost pobijane presude smatrajući da tuženik nije imao zakonskog osnova niti je bio ovlašten tužiteljici otkazati ugovor o radu dva puta na temelju iste činjenične osnove, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u presudi Revr-358/04 od 20. prosinca 2006.: "Pravomoćna presuda kojom sud utvrđuje nedopuštenost otkaza ugovora o radu bilo iz razloga formalno-pravne prirode, bilo zbog nepostojanja opravdanog razloga za otkaz, ima za posljedicu nemogućnost ponovnog otkazivanja ugovora o radu (redovitog ili izvanrednog), zbog istog otkaznog razloga, jer je takvom sudskom odlukom pitanje dopuštenosti otkazivanja zbog tog razloga pravomoćno riješeno".
Polazeći od tog pravnog shvaćanja, proizlazi da je odlukom o izvanrednom otkazu koja je pravomoćnom presudom utvrđena nedopuštenom, tuženik iscrpio svoje pravo otkazivanja ugovora o radu tužiteljici iz razloga zbog kojih je ta odluka donesena, pa budući da nakon izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljica nije počinila neku novu povredu radne obveze koja bi sama za sebe ili u povezanosti s ranijom povredom obveze iz radnog odnosa na kojoj se temelji izvanredni otkaz, opravdala predmetni redoviti otkaz, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem od 13. srpnja 2004.