Novi Zakon o radu u članku 134. regulira zaštitu dostojanstva radnika, pod čime se podrazumijeva zaštita od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, ali ta odredba ne daje istovremeno određenje što je to uznemiravanje i spolno uznemiravanje. Treba reći da je još 2008. godine definicija uznemiravanja i spolnog uznemiravanja iz tada važećeg Zakona o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – Odluka Ustavnog suda RH) unesena u Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08). Nakon toga ta regulativa nije našla mjesto u prije važećem Zakonu o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13).
Dakle, prema članku 134. novog Zakona o radu, kao i prema prijašnjem Zakonu o radu, postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom (Zakonom o suzbijanju diskriminacije), kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. I nadalje je poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika. Isto tako i nadalje je obveza poslodavca i imenovane osobe za rješavanje pritužbi da u roku utvrđenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a najkasnije u roku od osam dana od dostave pritužbe, ispita pritužbu i poduzme sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja, ako utvrdi da ono postoji.
Ako poslodavac u navedenom roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom (članak 134. stavak 4. Zakona o radu). Ta je odredba ista kao i ona iz članka 130. stavak 4. prije važećeg Zakona o radu. Radnik i nadalje, ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada (članak 134. stavak 5. Zakona o radu). Za vrijeme prekida rada radnika, do kojeg je došlo u dva navedena slučaja, radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.
Postavlja se pitanje koji je to iznos naknade plaće, odnosno što je sve sačinjava? Mišljenja smo da je to iznos redovite plaće bez dodataka za npr. noćni, prekovremeni rad, rad blagdanom itd. Međutim, ako bi se radilo o specifičnom radnom mjestu koje redovito uključuje, primjerice, rad noću ili rad nedjeljom, onda bi se naknada plaće u tom slučaju određivala od iznosa redovite plaće s dodacima koju bi radnik ostvario da je radio.
Novina u Zakonu o radu tiče se pitanja sudbine isplaćene naknade plaće za vrijeme prekida rada radnika, ako radnik u konačnici nije uspio u sporu. Sada je izričito člankom 134. stavak 7. Zakona o radu propisano da ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade plaće u slučajevima prekida rada radnika.
Ta novina ozakonila je već postojeću sudsku praksu - npr. Odluka Vrhovnog suda RH, Revr 1189/2011 od 11. travnja 2012. prema kojoj: „Radnik doduše za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, no ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi izvršiti ugovoreni rad. S obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unazad, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće, dužan je isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika.“
Dakle, budući da poslodavac prema novom uređenju može (a ne mora) zahtijevati povrat isplaćene naknade plaće, ako utuži radnika na povrat naknade plaće, pod propisanim će uvjetima i uspjeti u postupku.