Pravila o zastari koja je propisivao prijašnji Zakon o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) bila su identična onima koje je propisivao prije njega važeći Zakon o radu (NN br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05). To znači da ako Zakonom o radu ili nekim drugim zakonom nije bilo drukčije određeno, tražbine iz radnog odnosa zastarijevale su za tri godine od dospijeća. Treba napomenuti da je novčana potraživanja iz radnog odnosa radnik mogao zahtijevati sudskim putem, bez prethodno uloženog prigovora poslodavcu, uz napomenu da ona zastarijevaju u roku od 3 godine od dana njihovog dospijeća (takvo je stajalište između ostalog zauzeto i u Mišljenju Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, KLASA: 110-01/11-01/220, URBROJ: 526-08-01-01/1-11-2, od 10. lipnja 2011.)
Prema novom uređenju (radi se o članku 139. novog Zakona o radu), određeno je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, ako tim Zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno.Dakle, novi Zakon o radu povećao je vrijeme u kojem zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Predlagatelj zakona takvo produljenje roka zastare obrazlaže dovodeći u korelaciju izmjene učinjene kod ugovora o radu na određeno vrijeme i sudskog ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Naime, predlagatelj je ocijenio da je, uvažavajući izmjene instituta ugovora o radu na određeno vrijeme, odnosno omogućavanje trajanja tog ugovora duže od tri godine, bilo potrebno produljiti i rok zastare za sudsko ostvarivanje prava iz radnog odnosa, osobito zbog činjenice da su radnici zaposleni na određeno vrijeme, tijekom trajanja takvog radnog odnosa vrlo nesigurni i obeshrabreni u ostvarivanju svojih radnih prava sudskim putem. Stoga je rok zastare potraživanja iz radnog odnosa izjednačen s općim zastarnim rokom (propisanim Zakonom o obveznim odnosima – članak 225.)
Treba ukazati i na članak 232. stavak 2. Zakona o radu kojim je propisano da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu toga Zakona. Iz navedenog proizlazi da će se na ona potraživanja radnika koja do 7. kolovoza 2014. nisu bila u zastari, primjenjivati dulji zastarni rok, odnosno rok od pet godina.
Moramo naglasiti nešto što je u praksi već primijećeno - nije jasno zašto članak 232. stavak 2. Zakona o radu, prijelazna odredba o roku zastare za potraživanja iz radnog odnosa, govori samo o potraživanju radnika, a ne i poslodavca. Znači li to da se ova prijelazna odredba neće primjenjivati na potraživanja koja poslodavac iz radnog odnosa ima prema radniku i da će se rok od pet godina primjenjivati samo na njegova potraživanja nastala nakon stupanja na snagu Zakona o radu? Očito je riječ o omašci u izradi zakona jer sumnjamo da bi zakonodavac svjesno donio odredbu koja se ne primjenjuje jednako na obje strane ugovora o radu, odnosno narušava ustavno pravo na jednakost pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske).