U praksi je relativno čest slučaj da se, nakon usmenog dogovora i suglasnosti ugovornih strana o svim bitnim elementima, tek naknadno s radnikom sklapa ugovor o radu u pisanom obliku kako to propisuje Zakon o radu. S tim u vezi postavlja se pitanje, naročito kod spornih situacija, od kojeg zapravo trenutka poslodavac i radnik imaju prava i obveze prema tako sklopljenom ugovoru o radu? Ovo je posebice važno pitanje u situaciji kad je radnik započeo rad odmah nakon takvog usmenog dogovora s poslodavcem.
U tom smislu treba istaknuti da se kao i prema članku 12. stavak 1. prijašnjeg Zakona o radu, ugovor o radu i prema članku 14. stavak 1. novog Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14) sklapa u pisanom obliku. Međutim, propust ugovornih strana (radnika i poslodavca) da sklope ugovor u pisanom obliku, ne utječe na valjanost i postojanje usmeno sklopljenog ugovora. Uostalom i sama odredba članka 14. stavak 3. ZOR-a polazi od pretpostavke da usmeno sklopljen ugovor o radu postoji i da nije ništetan. Naime, navedena odredba propisuje da je poslodavac dužan uručiti „... pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu“, dakle, zakonodavac smatra ugovor sklopljenim u trenutku usmenog dogovora, bez obzira na nedostatak izrijekom propisane pisane forme iz stavka 1. članka 14. ZR-a.
U stavku 2. istog članka ZR-a propisano je da propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora.
Stoga se može smatrati da odredba članka 14. stavak 2., 3. i 4. ZR-a otklanja stroge posljedice nedostatka propisanog oblika i forme ugovora predviđene kako općim propisima obveznog prava, tako i samom odredbom stavka 1. navedenog članka ZR-a.
U tom smislu sva prava i obveze koje proizlaze iz usmeno (pa tek kasnije i pisano) sklopljenog ugovora o radu, djeluju između poslodavca i radnika kao ugovornih strana već od trenutka usmeno sklopljenog ugovora, bez obzira na trenutak njegove pisane realizacije odnosno dobivanja pisane forme. Dakle, zakonodavac smatra da se radnik nalazi kod poslodavca u radnom odnosu od trenutka usmenog sklapanja ugovora o radu, ako se (ponekad tek izjavama svjedoka) dokaže da je takav dogovor prethodio pisanom sklapanju ugovora.
Zaključno treba napomenuti da ako poslodavac prije početka rada ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
Obvezni sadržaj potvrde o sklopljenom ugovoru o radu propisan je člankom 15. aktualnog Zakona o radu i istovjetnog je sadržaja kao odredba članka 13. prijašnjeg Zakona o radu.
U skladu s navedenom zakonskom odredbom, potvrda o sklopljenom ugovoru o radu koju je poslodavac obvezan izdati svome zaposleniku mora sadržavati podatke o:
1) strankama te njihovu prebivalištu, odnosno sjedištu
2) mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima
3) nazivu posla, odnosno naravi ili vrsti rada na koje se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova
4) danu početka rada
5) očekivanom trajanju ugovora u slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme
6) trajanju plaćenoga godišnjeg odmora na koji radnik ima pravo, a u slučaju kada se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja trajanja toga odmora
7) otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati radnik, odnosno poslodavac, a u slučaju kada se takav podatak ne može dati u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno izdavanja potvrde, načinu određivanja otkaznih rokova
8) osnovnoj plaći, dodacima na plaću te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo
9) trajanju redovitog radnog dana ili tjedna.
Treba reći da se umjesto podataka iz točaka 6., 7., 8. i 9. u potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu može uputiti na odgovarajući zakon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuje ta pitanja čime je bitno olakšano sastavljanje potvrde o sklopljenom ugovoru o radu.
Daniel Sever, mag. iur.