Za razliku od dosadašnjeg Obiteljskog zakona (u nastavku: Obz/03) u kojem su imovinski odnosi bračnih drugova regulirani u posebnom (sedmom dijelu) zakona, novi Obiteljski zakon (u nastavku: Zakon) ovu materiju regulira u svom drugom dijelu o braku, što predstavlja novost i diskontinuitet s postojećim nomotehničkim rješenjima.
Zakon, također, ponovno uvodi institut odgovornosti bračnih drugova za obveze trećim osobama, koji je postojao u Zakonu o braku i porodičnim odnosima. Rješenje se čini korisnim, pogotovo sa stajališta vjerovnika, ali predstavlja stanovito zakonodavno iznenađenje.
Potpunu novost predstavlja institut obiteljskog doma i prava na stanovanje u njemu. Radi se o institutu koji je u naše pravo uveden temeljem preporuke Vijeća Europe br. 81 (15) o pravu bračnih drugova na korištenje obiteljskog doma, te već postoji u zakonodavstvima Austrije, SR Njemačke, Mađarske, Srbije i dr.
Zakonsko uređenje imovinskih odnosa
Svoje imovinske odnose bračni drugovi i dalje mogu urediti bračnim ugovorom. Ako oni to nisu učinili, na njihove imovinske odnose primijenit će se odredbe Zakona koje propisuju zakonsko uređenje ovih odnosa. Za ovo uređenje i dalje su temeljni pravni pojmovi pojam bračne stečevine i pojam vlastite imovine.
Bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za trajanja bračne zajednice ili imovina koja potječe iz te imovine. Osim toga, bračna stečevina je i dobitak od igara na sreću kao i imovinska korist od autorskog i njemu sličnog prava koje su bračni drugovi stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Nasuprot tome, vlastita imovina je ona imovina koju su bračni drug imali u trenutku sklapanja braka, kao i ona imovina koju su tijekom bračne zajednice stekli na pravnom temelju različitom od bračne stečevine, primjerice nasljeđivanjem ili darovanjem. Autorsko djelo, za razliku od ranije spomenute imovinske koristi od autorskog djela, jest vlastita imovina onog bračnog druga koji je stvorio to djelo. Bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine ako izričito nisu drugačije dogovorili.
Zakon uviđa postojanje pravne nesigurnosti u pravnom prometu nekretnina jer su nekretnine koje su po zakonu bračna stečevina najčešće u zemljišnim knjigama upisane samo na jednog bračnog druga, te uviđa potrebu konkretnog osnaživanja načela povjerenja u istinitost i potpunost upisa u zemljišne knjige (članak 8. stavci 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama, u nastavku: ZZK). Zbog toga svojom odredbom iz članka 36. stavak 4. Zakon uvodi novinu u odnosu na ranije uređenje i olakšava uknjižbu prava suvlasništva na bračnoj stečevini. Takvu uknjižbu zemljišnoknjižni sud provest će na temelju prijedloga obaju bračnih drugova koji sadrži izričitu, pisanu i bezuvjetnu izjavu kojom jedan bračni drug pristaje na uknjižbu prava vlasništva drugoga bračnog druga u jednakom dijelovima ili drugačije ako su tako ugovorili. Time ovaj prijedlog postaje temelj za upis u zemljišne knjige iz članka. 43. stavak. 2. ZZK-a.
Na bračnu stečevinu supsidijarno se primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi.
Bez obzira na navedeno u prethodnom odlomku, prilikom reguliranja upravljanja bračnom stečevinom, Zakon je podcijenio sve one koji će ga primjenjivati. Kratku i elegantnu normu iz bivšeg zakona (članak 251. Obz/03), novi je Zakon zamijenio pravim mastodontom (članak 37. Zakona). Naime, u članak je bespotrebno prepisan dio odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji definira poslove izvanredne uprave (članak 41. st. 1.).
Kod uređenja upravljanja bračnom stečevinom osnovna ideja ostala je neizmijenjena:
- kad je u pitanju posao redovite uprave na stvarima koje su bračna stečevina, smatra se da je drugi bračni drug za njegovo obavljanje dao pristanak, ako posao ne izaziva izvanredno velike troškove, a u interesu je obaju bračnih drugova
- za izvanredne poslove potreban je pristanak oba bračna druga
- na poštene treće osobe, nepostojanje pristanka (suglasnosti) drugog bračnog druga ne utječe.
Valja reći da je nova odredba zakomplicirala postupanje kod poslova izvanredne uprave jer se zahtjeva ili zajedničko poduzimanje posla ili pisani pristanak ovjeren kod javnog bilježnika.
Ugovorno uređenje imovinskih odnosa (bračni ugovor)
Ugovorno uređenje imovinskih odnosa bračnih drugova, zapravo odredbe koje reguliraju institut bračnog ugovora, nisu pretrpjele skoro nikakve promjene.
Bračni ugovor je pravni posao kojim bračni drugovi mogu urediti imovinskopravne odnose na postojećoj ili budućoj imovini. Ugovor se sklapa u pisanoj formi, a potpisi moraju biti ovjereni. Za bračnog druga koji je lišen poslovne sposobnosti za sklapanje izvanrednih imovinskih pravnih poslova, bračni ugovor sklapa njegov skrbnik s prethodnim odobrenjem centra za socijalnu skrb. U tom slučaju Zakon propisuje posebnu formu za taj ugovor, naime, on mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave, i to je ta jedina razlika između uređenja ovog instituta po „novom“ i po „starom“ zakonu.
Prema trećima, uglavci o upravljanju i raspolaganju imovinom imaju pravni učinak samo ako su upisani u zemljišne knjige ili u druge javne upisnike.
Bračnim ugovorom nije dopušteno ugovaranje stranog prava na imovinskopravne odnose.
Odgovornost bračnih drugova za obveze trećim osobama
Odredbe koje su regulirale odgovornost bračnih drugova za obveze trećim osobama postojale su u režimu Zakona o braku i porodičnim odnosima. Stupanjem na snagu Obiteljskog zakona iz 1998. one nestaju iz našeg pravnog sustava. Smatralo se da su ovi odnosi dovoljno regulirani odredbama Zakona o obveznim odnosima i Ovršnog zakona. Isto rješenje zadržano je Obiteljskim zakonom iz 2003. Sada, novi Zakon ponovno regulira ove odnose.
Preuzete obveze bračnih drugova možemo podijeliti u dvije grupe. Prve su one obveze koje su bračni drugovi preuzeli radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice i one koje su preuzeli zajednički u svezi s bračnom stečevinom. Dakle, radi se o stalnim troškovima potrebnim za funkcioniranje zajednice kao što su troškovi stanovanja, prehrane, školovanja, odnosno troškovi stvoreni radi uvećavanja (održavanja) bračne stečevine (solidarne obveze bračnih drugova). U drugu grupu obveza ubrajamo one obveze koje su bračni drugovi (svaki) imali prije sklapanja braka, kao i obveze koje je svaki bračni drug preuzeo samostalno, a koji se ne odnose niti na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice niti na obveze koje bračni drugovi zajednički preuzimaju radi bračne stečevine (pojedinačne obveze bračnih drugova).
Za prvu grupu obveza oba bračna druga odgovaraju solidarno kako bračnom stečevinom tako i vlastitim imovinama. Predmnijeva se da su bračni drugovi za ove obveze odgovorni u jednakim dijelovima ako nisu drukčije ugovorili. Ova odredba značajno jača poziciju vjerovnika u društvu, jer obitelji najčešće preuzimaju obveze iz ovih razloga. Ako je radi namirenja zajedničkih obveza jednom bračnom drugu naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga, on ima prema drugom bračnom drugu pravo na regres.
Postavlja se pitanje je li pravo na regres trebalo posebno regulirati Zakonom kada su već propisane opće odredbe o solidarnosti dužnika.
Za drugu grupu obveza svaki bračni drug odgovara svojom vlastitom imovinom i svojim dijelom bračne stečevine.
Uređenje imovinskih odnosa nakon prestanka braka ili bračne zajednice
Ako bračni drugovi svoje imovinske odnose nakon prestanka braka (razvodom ili poništajem), odnosno nakon prestanka bračne zajednice, nisu uredili bračnim ugovorom, ti odnosi uređuju se sudskom odlukom. Prema odredbi Zakona navedenom odlukom utvrđuju se obveze bračnih drugova kako međusobno tako i prema trećima, utvrđuje se suvlasništvo na bračnoj stečevini, te se, s obzirom na okolnosti slučaja, „uzimaju u obzir i druga imovinska prava i obveze.“
Nejasno je što to znači da se imovinski odnosi uređuju sudskom odlukom. Na prvi pogled, čini se, kao da ova materijalnopravna odredba predviđa postupak koji će se po službenoj dužnosti provoditi nakon prestanka braka radi uređenja imovinskih odnosa. Međutim, s obzirom da postupovne odredbe Zakona ne predviđaju takvu posebnu vrstu postupka, eventualni sporovi među bračnim drugovima (ili između njih i njihovih vjerovnika), rješavati će se primjenom odredbe članka 1. Zakona o parničnom postupku. Pritom, sud će odlučivati u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke će moći slobodno raspolagati svojim zahtjevima, dakle, te odnose neće uređivati sud nego će odlučivati o postavljenim zahtjevima stranaka.
Kad nije sklopljen bračni ugovor, na uređenje imovinskih odnosa primjenjivat će se propisi kojima se uređuju obveznopravni, stvarnopravni i drugi imovinskopravni odnosi.
Zakon uvodi i jednu veliku novost u naš pravni sustav, a to je institut obiteljskog doma i pravo stanovanja u obiteljskom domu. Naime, bračni drugovi sporazumno određuju mjesto stanovanja i obiteljsku kuću ili stan u kojem će stanovati s djecom nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb i koji predstavlja obiteljski dom za njih i djecu (članak 32. stavak 1. Zakona). Samo uz pisanu suglasnost s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika drugog bračnog druga, bračni drug može za trajanja braka otuđiti ili opteretiti obiteljsku kuću ili stan koji predstavlja bračnu stečevinu i obiteljski dom. Jednako tako bračni drug koji je najmoprimac obiteljskog doma ne može otkazati ugovor o najmu stana bez pisane suglasnosti drugog bračnog druga. Iznimka su službeni stanovi. Na taj način Zakonom je osnažen položaj bračnog druga i djece u odnosu na stanje prema odredbama Zakona o najmu stanova.
Navedene suglasnosti zamjenjuje odluka suda donesena u izvanparničnom postupku. Pritom je sud dužan voditi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, djece i o drugim okolnostima slučaja.
U izvanparničnom postupku radi zaštite obiteljskog doma (članak 490. do 492. Zakona) sud može na zahtjev bračnog druga odrediti da pravo stanovanja u obiteljskom domu, ali samo onom koji predstavlja bračnu stečevinu, ostvaruje samo jedan roditelj sa zajedničkom maloljetnom djecom nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsku skrb. Ovo pravo može trajati najdulje do razvrgnuća suvlasništva na navedenoj nekretnini. Iako to nije izričito navedeno, jasno je da će to pravo stanovanja pripasti onom roditelju koji će nastaviti živjeti s maloljetnom djecom.
Roditelju koji s djecom ostaje stanovati u obiteljskom domu sud može odrediti obvezu plaćanja paušalnog iznosa najamnine i plaćanja režijskih troškova. U oba slučaja sud će prilikom donošenja svojih odluka, s obzirom na konkretne okolnosti, voditi računa o načelu razmjernosti, postupati pravedno prema onom roditelju na čiji teret će se ostvarivati pravo stanovanja, ali će prvenstveno štititi pravo djece na stanovanje u obiteljskom domu.
Međutim, s obzirom na ekonomske prilike koje vladaju u hrvatskom društvu, prvenstveno s obzirom na veliku kreditnu opterećenost obitelji, upravo za kupnju stanova ili kuća, zakonodavac je propisao da sud može odbiti zahtjev za navedeno pravo stanovanja u obiteljskom domu ako ukupni prihodi bračnih drugova ne bi mogli osigurati troškove odvojenog stanovanja.
U slučaju promijenjenih okolnosti roditelji mogu tražiti novu odluku suda.
Zakonodavac nije predvidio mogućnost upis prava stanovanja u obiteljskom domu u zemljišne knjige pa nije jasno što će biti s tim pravom u konkurenciji s pravima eventualnih stjecatelja prava suvlasništva na kući ili stanu. Pri tome valja naglasiti da bračnim drugovima nije zabranjeno raspolagati svojim suvlasničkim dijelom na nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu, nakon prestanka braka.
Konačno, pokretne stvari koje pretežno koriste malodobna djeca ne uzimaju se u obzir prilikom razvrgnuća bračne stečevine već ostaju u posjedu djece, odnosno onog roditelja s kojim će djeca stanovati.
Imovinski odnosi izvanbračnih drugova
Na imovinske odnose izvanbračnih drugova primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ovog Zakona koje se odnose na imovinske odnose bračnih drugova (argument iz članka 11. stavak 2. Zakona).
Željko Pajalić, sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske