Takvom određenju ovog pojma treba dodati i iznimku kada osiguravateljna obveza nastaje i bez štetne posljedice – npr. kod mješovitog osiguranja života, zbog njegove štedne sastavnice, osigurani slučaj nastupa i kod slučaja smrti (dakle, kod nastupanja štetne posljedice za osiguranu osobu), ali isto tako i kod doživljenja (bez nastupa štetne posljedice).
U svakom slučaju, u trenutku nastupanja osiguranog slučaja nastaje obveza na strani osiguravatelja prema odredbama ugovora o osiguranju – polici, nadoknaditi pretrpljenu štetu ugovaratelju osiguranja, odnosno u slučajevima doživljenja kod mješovitog osiguranja života (sa štednom komponentom) - da jednostavno prema osiguraniku – ugovaratelju izvrši ugovorom preuzetu obvezu isplate osiguranog iznosa – svote.
Osigurana svota ili svota osiguranja - novčani iznos za pokriće štete
Osigurana svota (kod životnih osiguranja) ili svota osiguranja (kod imovinskih osiguranja) najviši je iznos koji se osiguratelj ugovorom o osiguranju obvezao isplatiti osiguraniku, odnosno ugovaratelju osiguranja kada nastane osigurani slučaj.
Kod ugovornih osiguranja, ugovorne strane taj iznos sporazumno određuju na način da ga odredi ugovaratelj, a prihvati osiguravatelj. Samo kod nekih društveno važnijih oblika obveznog osiguranja, minimalni iznos osiguranja određuje zakonodavac ili Vlada RH svojim zakonskim ili podzakonskim aktima (npr. kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti). Treba napomenuti i činjenicu da se broj takvih obveznih normativno propisanih oblika osiguravateljne zaštite razlikuje od države do države (npr. u Republici Turskoj uz obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti, obavezno je i kasko – osiguranje automobila).
Određivanje vrijednosti odnosno visine svote osiguranja kod imovinskih osiguranja
Svota osiguranja u pravilu se upisuje u ugovor o osiguranju odnosno u policu osiguranja, s tim da u pojedinim slučajevima ona može biti i promjenjiva kroz određeno vrijeme, ako tako prethodno dogovore osiguravatelj i osiguranik.
Kod nekih vrsta osiguranja, svota osiguranja može se ugovoriti i na stvarnu vrijednost u trenutku nastanka štete, a bez upisivanja iznosa osiguranja (to je najčešći slučaj kod osiguranja automobilskog kaska).
Međutim, kod imovinskih osiguranja (stambenog objekta, stvari kućanstva i dr.), svota osiguranja ne mora imati uvijek istovjetnu vrijednost stvarnoj vrijednosti osiguranog predmeta. U tom slučaju, moguće su tri ugovorene situacije:
- svota osiguranja je manja od stvarne vrijednosti predmeta – prema članku 960. Zakona o obveznim odnosima osiguratelj je u tom slučaju dužan isplatiti iznos samo do visine ugovorene svote osiguranja – imamo zakonski predviđeno podosiguranje
- svota osiguranja je veća od stvarne vrijednosti predmeta osiguranja – prema članku 956. Zakona o obveznim odnosima osiguratelj je u tom slučaju dužan isplatiti samo stvarnu vrijednost predmeta u slučaju totalne štete, a ne ugovoreni iznos odnosno svotu, jer bi u tom slučaju osiguranje bilo svedeno na tipični aleatoran posao, preko kojeg bi se u slučaju štete ugovaratelj mogao ne samo obeštetiti, već i okoristiti što se protivi institutu imovinskih osiguranja kakvog prihvaća naš pravni sustav (u nekim drugim pravnim sustavima, npr. američkom to je moguće) – radi se o zakonom predviđenom nadosiguranju
- svota osiguranja jednaka je stvarnoj vrijednosti predmeta – to je pravilan ugovor o osiguranju gdje ugovaratelj plaća premiju sukladno ugovorenoj visini svote osiguranja, a čiji iznos istodobno u potpunosti odgovara stvarnoj vrijednosti predmeta osiguranja – puno osiguranje.
Situacija slična nadosiguranju može nastati i kod višestrukog osiguranja, ako zapravo ugovaratelj plaća više premija osiguranja kod više osiguravatelja, a za jedan predmet osiguranja, umnožavajući pri tome iznose osiguranja u slučaju štetnog događaja. Možemo reći da bi u tom slučaju ugovaratelj osiguranja također bio na gubitku za višestruko uplaćenu premiju ako bi zbroj svota osiguranja prelazio stvarnu vrijednost predmeta, jer bi i tada svi osiguravatelji zajedno bili dužni nadoknaditi štetu samo do iznosa stvarne vrijednosti predmeta osiguranja, a što je normirano člankom 958. stavak 2. ZOO-a pod pojmom dvostrukog osiguranja.
Dakako, ako je neka stvar osigurana kod dvaju ili više osiguravatelja od istog rizika, a za isto vrijeme, tako da zbroj svota osiguranja ne prelazi vrijednost stvari koja je osigurana, svaki osiguravatelj obvezan je izvršiti isplatu „svoje“ ugovorene svote osiguranja ugovaratelju u cijelosti, te u tom slučaju prema stavku 1. navedenog članka 958. ZOO-a imamo zakonom predviđeno tzv. pravo višestruko osiguranje.
Najvažniji oblici određivanja svote osiguranja
S obzirom na oblik određivanja svote osiguranja, kod imovinskih osiguranja može se ugovoriti osiguranje na:
- punu vrijednost – podrazumijeva određivanje svote osiguranja prema punoj vrijednosti predmeta osiguranja,
- na prvi rizik – ovdje ugovaratelj ne određuje svotu osiguranja prema punoj vrijednosti predmeta osiguranja, već prema iznosu do kojeg želi biti osiguran po štetnom događaju, te mu do tog iznosa osiguravatelj i nadoknađuje štetu, čak i ako bi šteta po toj stvari bila i veća, pa možda čak i potpuna. Takvo osiguranje mora biti posebno predviđeno od strane osiguravatelja, a najčešće se koristi samo u nekim, rijetkim slučajevima, npr. osiguranje stvari od izljeva vode, provalne krađe i dr. Ovakav oblik određivanja i ugovaranja svote osiguranja treba razlikovati od instituta podosiguranja, jer ovdje do podosiguranja u pravilu niti ne dolazi, već samo iznimno.
Primjerice, kod osiguranja stvari od izljeva vode zbog pucanja cijevi, ugovaratelj logično može smatrati da njemu neće biti uništene baš sve stvari u stanu, te može odrediti svotu osiguranja koja predstavlja manji iznos od ukupne vrijednosti svih stvari. U takvom slučaju osiguravatelj mu može dopustiti osiguranje na prvi rizik, pa će ugovaratelj vjerojatno platiti i ukupno manju premiju nego na punu svotu. Međutim, u slučaju nastanka osiguranog slučaja, osiguravatelj je dužan isplatiti odštetu u visini stvarne štete, ali samo do iznosa osiguranja određenog na prvi rizik. Preko tog iznosa, štetu snosi sam ugovaratelj.
U praksi, međutim, stoji činjenica da su svi osiguravatelji skloniji nuditi osiguranje na punu vrijednost.
Određivanje vrijednosti odnosno visine osiguranog iznosa kod osobnih osiguranja
Na kraju svakako treba napomenuti da osobna osiguranja uopće ne poznaju zakonski institut nadosiguranja u bilo kojem obliku.
Naime, niti kod ugovaranja životnih, niti kod nekih drugih osobnih osiguranja (npr. osiguranje od nezgode, zdravstveno osiguranje i dr.) zapravo do toga ne može doći. Jednostavno, ljudski život i ljudsko zdravlje nemaju cijenu, pa se s obzirom na takav neprocjenjiv „predmet osiguranja“ ne može niti ugovoriti prevelika ili precijenjena osigurana svota, već samo sporazumno utvrđen iznos novca koji predstavlja jedino i uvijek samo djelomičnu nadoknadu korisniku osiguranja za zapravo ekonomski nenadoknadivu štetu. Zato kod takvih vrsta osiguranja i ne govorimo o svoti osiguranja već o osiguranoj svoti.
Daniel Sever, mag. iur.