Člankom 104. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZOR) propisano je da ugovor o radu prestaje: - smrću radnika, - istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, - kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, - sporazumom radnika i poslodavca, - dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, - otkazom, te odlukom nadležnog suda.
Bivšim Zakonom o radu bilo je propisano (radi se o članku 110. toga Zakona) da radni odnos, među ostalim, prestaje i kad radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, što odgovara, osim u dijelu broja godina mirovinskog staža, točki 3. važećeg članka 104. ZOR-a.
Danas nije rijedak slučaj da radnici nastavljaju raditi i nakon 65. godine života, odnosno da poslodavci za rad angažiraju osobe starije od 65 godina. To se osobito intenziviralo nakon donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13), koji u članku 99. omogućava rad bez obustave mirovine korisniku starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. toga Zakona i nastavi raditi do polovice punog radnog vremena uz izmijenjeni ugovor o radu. Isto je i u slučaju rada korisnika starosne mirovine koji je ostvario starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. toga Zakona i korisnika starosne mirovine koji je tu mirovinu ostvario do stupanja na snagu toga Zakona koji se tijekom korištenja prava zaposli do polovice punog radnog vremena.
Dakle, svi oni radnici koji nastavljaju i nakon 65. godine rad kod poslodavca, odnosno umirovljenici-navedeni korisnici starosne mirovine stariji od 65 godina, koji će prema navedenim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju raditi kod poslodavca na pola radnog vremena - za njihovog poslodavca na određeni način predstavljaju rizik. Zašto?
Naime, poslodavci moraju znati jednu važnu činjenicu - prema odredbi članka 50. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, br. 80/13, 137/13) radnik sa 65 godina života i 15 godina staža osiguranja nema pravo na naknadu za bolovanje na teret HZZO-a, nego samo na teret poslodavca. Naravno, radnik ima pravo na zdravstvenu zaštitu.
Budući da je u slučaju bolesti, njege člana obitelji i drugih razloga spriječenosti za rad propisanih Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju zaposleni korisnik starosne mirovine izjednačen s radnicima koji nisu korisnici mirovine i da je, stoga, osiguran temeljem radnog odnosa i da se u tom dijelu njegova prava ne razlikuju od prava ostalih osiguranika osiguranih po istoj osnovi – navedena odredba članka 50. Zakona o zdravstvenom osiguranju odnosi se dakle i na zaposlenog umirovljenika koji je navršio 65 godina života – on nema pravo na naknadu plaće na teret sredstava obveznoga zdravstvenog osiguranja za vrijeme privremene spriječenosti za rad. On ima pravo na naknadu plaće, ali sve do ozdravljenja ili dok traje radni odnos ta naknada tereti sredstva poslodavca i podliježe plaćanju svih doprinosa iz plaće i na plaću, te poreza na dohodak i možebitnog prireza. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju u vezi s ovim ne poznaje niti jednu iznimku, čak niti za osiguranika kod kojeg je spriječenost za rad uzrokovana ozljedom na radu.
Budući da je članak 50. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju regulirao pravo na naknadu plaće za te osobe na način da im to pravo ne pripada na teret sredstava HZZO-a, jasno je da takvo pravo (kao jedno od prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja) ni u slučaju ozljede na radu radnik ne ostvaruje na teret HZZO-a, već na teret poslodavca. Zapošljavanjem osoba i nakon 65. godine života, poslodavac je svjesno preuzeo rizik njihovog lošijeg zdravstvenog stanja, a pogotovo povećanu mogućnost ozljeđivanja i obolijevanja od profesionalnih bolesti.