Člankom 108. Zakon o radu (NN 149/11 i 61/11 – dalje: ZOR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u kratkom prekluzivnom roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Stranka ugovora o radu koja izvanredno otkaže ugovor o radu ima pravo od stranke koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete zbog neizvršenja ugovorom o radu preuzetih obveza.
Nadalje je člankom 111. stavkom 2. ZOR-a propisano da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Što se tiče opravdanih i neopravdanih razloga za otkaz, valja napomenuti da ZOR izrijekom ne propisuje koji bi bili razlozi zbog kojih radni odnos između radnika i poslodavca više ne bi bio moguć. Stoga je često teško procijeniti je li neka situacija na radu ili koja je vezana uz rad takve težine da upravo zbog nje, a uvažavajući sve okolnosti, radni odnos između radnika i poslodavca ubuduće više nije moguć. Veliku pomoć, dakako, daje sudska praksa i mišljenja nadležnog ministarstva.
Pitanje razloga za izvanredni otkaz često se postavlja u kontekstu – je li radnik dužan obavljati i poslove koje nije ugovorio i postoje li posljedice za nepostupanje po nalogu poslodavca?
U odgovoru na to pitanje upućujemo na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-1480/1999-2 od 7. svibnja 2003. (iako se radi o sudskoj praksi koja se odnosi na primjenu prijašnjeg Zakona o radu, ona je i danas aktualna):
„Tužitelj tužbom pobija izvanredni otkaz ugovora o radu, kojeg je tuženik dao tužitelju temeljem odredbe čl. 107. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR) zbog osobito teške povrede radne obveze, jer je odbio izvršiti radni zadatak prema uputi tuženika.
U postupku je utvrđeno da je prema ugovoru o radu tužitelj preuzeo posao trgovca. Tužitelj je dana 4. IX. 1997. odbio uputu tuženika da tog dana obavi drugu vrstu posla. Tužitelj je odbio izvršiti nalog uz obrazloženje da ne želi raditi s alatima s kojima bi trebao raditi (alati za zavarivanje i brušenje).
Niži sudovi prihvatili su zahtjev tužitelja i poništili odluku o otkazu ugovora o radu, jer su zauzeli stajalište da je tužitelj bio u obvezi raditi po uputama poslodavca samo posao koji je preuzeo ugovorom o radu (posao trgovca), a u konkretnom slučaju tuženik je od tužitelja tražio da radi drugu vrstu posla, pa tužitelj nije počinio povrede radne obveze.
Ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište nižih sudova da radnik može počiniti težu povredu radne obveze samo u odnosu na poslove koje je preuzeo ugovorom o radu. Ovaj sud smatra, da je u izvanrednim okolnostima radnik u obvezi raditi po uputi poslodavca i druge poslove, osim onih koje je preuzeo ugovorom o radu. Tuženik je u postupku i istakao da se radilo o izvanrednim okolnostima, jer je tuženik provodio reorganizaciju poslovanja, koja je iziskivala obavljanje određenih poslova, dok je tužitelj prigovorio da je tuženik tražio da obavlja poslove koje ne zna obavljati, a to je posao zavarivanja i brušenja.“
Dakle, možemo zaključiti da bi odbijanje obavljanja neugovorenih poslova moglo predstavljati razlog za izvanredni otkaz, u situaciji izvanrednih okolnosti koja zahtijeva od radnika obavljanje i drugih, a ne samo ugovorenih poslova.