EU uspostavlja zajedničke standarde u doniranju i presađivanju organa

Trogodišnji europski koordinacijski projekt ACCORD (Achieving comprehensive coordination in organ donation), vrijedan dva i pol milijuna eura, pokrenula je Europska komisija 2012. sa ciljem uspostave zajedničkog standarda kvalitete i sigurnosti u doniranju i presađivanju organa na području cijele EU. Standardiziranje postupaka trebalo bi povećati broj donora i smanjiti ilegalnu trgovinu organima. Hrvatska, uz Španjolsku, ima jedan od najuspješnijih sustava u svijetu za darivanje i presađivanje organa, te je među vodećim zemljama u svijetu po broju darivanih organa na milijun stanovnika, istaknuo je na kongresu Jacques Remacle iz ACCORD-a.

U Hrvatskoj nema gubitka organa

Posebne pohvale dobili su hrvatski transplantacijski timovi, jer se, zahvaljujući njihovu radu, svi organi donirani u Hrvatskoj uspješno presade. U Hrvatskoj nema gubitaka organa. Ako se neki od doniranih organa u Hrvatskoj i ne može iskoristiti, preko Eurotransplanta, dodijeli se nekome drugome u Europi i ne propada, istaknuto je na kongresu. No, i dalje postoje mogućnosti poboljšanja pa će, zahvaljujući ACCORD-u, Hrvatska početi razvijati registar za žive darivatelje bubrega koje bi se ubuduće trebalo sustavno i doživotno pratiti. Građane će se dodatno informirati o doniranju, a liječnike educirati da prepoznaju moguće darivatelje organa nakon moždane smrti. Hrvatska ima bazu živih donora, ali taj registar ne zadovoljava standarde dogovorene u sklopu ACCORD-a, pojasnila je u razgovoru za Hinu hrvatska nacionalna transplantacijska koordinatorica Mirela Bušić, koja je na konferenciji sudjelovala kao predstavnica Ministarstva zdravlja. Sa živih donora u Hrvatskoj se transplantiraju uglavnom bubrezi, vrlo rijetko i dio jetre. Projekt doniranja jetre provodi se samo u KBC-u Zagreb i to samo za djecu. "Godišnje imamo dvjestotinjak transplantacija bubrega s preminulih osoba i oko 20 transplantacija bubrega od živih donora. Imamo bazu živih donora, no ona nije usklađena s registrima EU. Cilj je da se ti registri ujednače radi usporedbe u odabiru donora i njihovu praćenju", rekla je Bušić. Do Nove godine očekuje se da će biti gotova prva faza registra, nakon čega slijede pilot projekt i provedba. Hrvatski nacionalni registar tada bi trebao biti bude uklopljen u registar EU, te s drugim zemljama razmjenjivati podatke.

Po zakonu svi građani potencijalni darovatelji

Hrvatska ima u ovom trenutku licencirane programe za četiri transplantacijska centra bubrega – KBC Zagreb, KB Merkur, KBC Rijeka i KBC Osijek, a u registar bi, kako se očekuje, trebao biti uklopljen i KBC Zagreb kao transplantacijski centar za jetru. Nositelj registra bit će državni zdravstveni zavod za transplantaciju, čije je osnivanje predloženo aktualnim izmjenama zakona o zdravstvenoj zaštiti. Hrvatski građani ponekad nisu dovoljno informirani da su, po zakonskim odredbama, svi potencijalni darivatelji organa, ako se za života ne izjasne drugačije. No, uvijek nastaju problem kada se ne zna jasno stajalište umiruće osobe. Stoga je na skupu istaknuta potreba edukacije javnosti – kako bi građani za života donijeli odluku o doniranju organa. Svi građani za života trebali bi se izjasniti - žele li da se njihovi organi iskoriste ili ih žele sa sobom odnijeti u zemlju. Preko novog zavoda građani i pacijenti dobit će sve informacije o darivanju i presađivanju organa, znat će kome mogu adresirati pitanja i tko je odgovoran, poručuje Bušić. Hrvatska je, u sklopu ACCORD projekta, sudjelovala i u programu unaprjeđenja suradnje između liječnika intenzivista, koji se brinu o umirućim pacijentima, i bolničkih koordinatora, koji su u bolnicama posvećeni donorskom programu. Bolja suradnja treba omogućiti da se potencijalnog donora pravodobno prepozna i obavijeste transplantacijski timovi, kako bi se organe moglo uzeti u razdoblju između moždane i srčane smrti jer je to jedino vrijeme kada takav zahvat ima smisla.

Pacijenti trebaju odlučiti o umjetnom produžavanju života

Tijekom programa uspoređena je skrb o umirućem pacijentu u jedinicima intenzivnog liječenja u Britaniji, Hrvatskoj, Španjolskoj, Sloveniji, Nizozemskoj i Poljskoj, što je otkrilo da pacijenti u europskim zemljama ne odlučuju podjednako o kraju svog života. Primjerice, na sjeveru Europe pacijenti za života se jasno opredjeljuju žele li da ih se reanimira i život produžava čak i onda kada je to s medicinskog aspekta besmisleno. No na jugu Europe, uključujući i Hrvatsku, život se predugo održava na umjetan način, pacijente se "previše tretira i održava na životu i onda kada je jasno da im to ne može spasiti život", rečeno je na skupu. Komentirajući te podatke, Bušić ističe kako to nipošto ne treba miješati s eutanazijom. Riječ je o održavanju života kada je jasno da se više ništa ne može učiniti. Građanima bi se i u Hrvatskoj trebalo pružiti priliku da sami odluče žele li takav kraj.piše: Vedrana Larva