Pitanje kontradiktornosti u žurnom prekršajnom postupku

Temeljna svrha postupovnih odredaba Prekršajnog zakona, dakle i onih koje uređuju žurni postupak, definirana je člankom 82. stavkom 1. u kojem je propisano da se tim odredbama utvrđuju pravila kojima se pred prekršajnim sudovima i svim drugim tijelima koja vode prekršajni postupak, osigurava pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti tako da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju prekršaja izrekne kazna ili primijeni druga prekršajnopravna sankcija. Ovakvim načelima zakonodavac je izjednačio poziciju okrivljenika u svim oblicima prekršajnog postupka kada je riječ o temeljnim pravima obrane, koja proizlaze iz temeljnih akata koji štite ljudska prava - Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - u daljnjem tekstu: Konvencija).

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u predmetu Marčan protiv Hrvatske odlučivao upravo o pitanju kontradiktornosti u žurnom prekršajnom postupku provedenom na temelju zahtjeva podnositelja u kojem je istaknuo da mu nije bio omogućen uvid u sadržaj policijske službene bilješke u kojoj su bile navedene optužbe protiv njega, iako je ona bila jedini dokaz na kojemu se temeljila presuda Prekršajnog suda u M., a podnositelj je tvrdio i da nije znao da službena bilješka postoji. Nadalje, kada je tražio da ga se zamolbeno ispita pred Prekršajnim sudom u R. kao sudom u mjestu njegova prebivališta, Prekršajni sud u M. nije poslao presliku službene bilješke Prekršajnom sudu u R., a podnositelj nije imao niti saznanja da bi ta bilješka bila priložena u spis predmeta prekršajnog suda u M. Podnositelj zahtjeva je o postojanju sporne službene bilješke i njezinom sadržaju doznao tek  iz obrazloženja presude Prekršajnog suda u M., zbog čega je smatrao da je bio spriječen osporavati optužbe navedene protiv njega i stoga se učinkovito braniti. Tijekom prekršajnog postupka policijski službenik koji je sastavio spornu službenu bilješku nije bio ispitan i konfrontiran, pa optužbe koje je sadržavala sporna službena bilješka nisu bile ispitane u kontradiktornom postupku.

U odluci kojom je odbijen zahtjev podnositelja, ESLJP kao opća načela između ostalog navodi da žurni prekršajni postupak u vezi s prometnim prekršajima treba ispitati na temelju kaznenog dijela članka 6. Konvencije te da, iako povjeravanje progona i kažnjavanje prekršaja koji su u nadležnosti upravnih tijela nije u suprotnosti s Konvencijom, osoba na koju se odnosi mora imati mogućnost osporiti svaku odluku donesenu protiv sebe pred sudom koji pruža jamstva iz članka 6. Konvencije. U tom smislu usmena i javna rasprava temeljna su načela zajamčena člankom 6. stavkom 1. Konvencije, a posebno su važna u kaznenom kontekstu, u kojem prvostupanjski sud u pravilu mora biti taj koji u potpunosti ispunjava uvjete iz članka 6. Konvencije i u kojem podnositelj zahtjeva ima pravo da njegov slučaj bude ispitan, da ima priliku i svjedočiti u svoju obranu, saznati dokaze protiv sebe, te ispitati i unakrsno ispitivati svjedoka.

Primjenjujući opća načela na konkretan predmet ESLJP je istaknuo da manji prometni prekršaji, kao ovaj za kojeg je podnositelj zahtjeva oglašen krivim¹, ne potpadaju tradicionalnim kategorijama kaznenog prava na koje bi se odnosio kazneni dio jamstava iz članka 6. koja se primjenjuju s punom strogošću, ali ostavlja mogućnost legitimnog zahtjeva da se jače jamstvo ipak primijeni u predmetima koji se doduše tiču prekršaja, ali postoji prijetnja kaznom zatvora ako se ne plati novčana kazna, što nije u konkretnom predmetu bio slučaj. Predmet podnositelja zahtjeva rješavao se sukladno Prekršajnom zakonu koristeći na temelju tog zakona žurni postupak koji je svojevrsna sudska kontrola obveznih kaznenih naloga koje izdaje policija, a nakon što prekršitelj podnese prigovor na prekršajni nalog. ESLJP je uočio da takav postupak podrazumijeva punu nadležnost utvrđenja činjenica i mjerodavnog prava, ali isto tako da se odredbe Prekršajnog zakona u vezi s glavnom raspravom, koja je uvjetovana  kontradiktornim suđenjem, ne primjenjuju se u žurnom postupku, premda Prekršajni zakon dopušta sucu pojedincu diskrecijsko pravo poduzimanja određenih radnji, kao što je primjerice ispitivanje okrivljenika ili svjedoka i uzimanja u obzir drugih dokaza, uz sudjelovanje prekršajnog postupka. ESLJP je u konkretnom slučaju ispitao je li u danim okolnostima proveden nekontradiktoran prekršajni postupak u kojemu podnositelju zahtjeva nije omogućeno osporiti policijsku službenu bilješku i ispitati policijskog službenika koji je napisao bilješku bio opravdan;  drugim riječima, ESLJP je ispitao je li slobodna procjena domaćih sudova u pogledu ponašanja u žurnom prekršajnom postupku iskorištena na način koji je u skladu sa zahtjevima iz članka 6. Konvencije.

S obzirom da je u svom zahtjevu za sudsku kontrolu podnositelj zahtjeva zatražio da bude saslušan na sudu, Prekršajni sud u M. zakazao je dva ročišta za njegovo saslušanje, ali oba su ročišta odgođena, jer podnositelj zahtjeva nije bio u mogućnosti prisustvovati zbog profesionalnih obveza, te ga je konačno zamolbeno saslušao Prekršajni sud u R. Imajući u vidu navedeno, odnosno da je podnositelj zahtjeva imao priliku iznijeti argumente u prilog raspravi o svom zahtjevu za sudsku kontrolu, ESLJP je utvrdio da je gore opisani sustav, koji ostavlja na dispoziciju sucu da prema slobodnoj procjeni donese odluku o potrebi održavanja usmene rasprave, odnosno provođenja pojedinih procesnih radnji eventualnog sudjelovanja stranaka, spojiv per se s jamstvima sadržanima u članku 6. To prvenstveno stoga što je podnositelj zahtjeva mogao poreći da je počinio prekršajna djela i navesti činjenične i pravne argumente koje je smatrao korisnima za svoj slučaj i u svom pisanom prigovoru na obvezni prekršajni nalog za koji je zatražio sudsku kontrolu, a zatim i tijekom njegovog ispitivanja na raspravi pred Prekršajnim sudom u R. ESLJP je nadalje istaknuo da unatoč tome što je podnositelj zahtjeva osporavao službenu bilješku policijskog službenika da je počinio prekršajna djela, podnositelj zahtjeva nije nikada tražio da policijski službenik svjedoči, čime bi osigurao testiranje kredibiliteta policajca i kontradiktornost rasprave. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije niti tvrdio da bi on bio spriječen uputiti takav zahtjev, a kako su domaći sudovi prihvatili njegov zahtjev da bude ispitan na raspravi pred prekršajnim sudom u R., ESLJP nije imao razloga vjerovati da bi i takav njegov zahtjev kojim bi testirao vjerodostojnost utvrđenja tog policijskog službenika u kontradiktornom postupku, bio odbijen.

Naposljetku, ESLJP nije prihvatio tvrdnje podnositelja zahtjeva da nije znao za zapisnik o događaju koji je podnio policijski službenik, jer dokumenti dostavljeni sudu pokazuju kako se podnositelj poziva na zapisnik, te je zapisnik bio dio sudskog spisa predmeta koji je proslijeđen Prekršajnom sudu u R. prije ispitivanja podnositelja zahtjeva, a kojemu je podnositelj zahtjeva imao pristup, dok su tvrdnje podnositelja zahtjeva u postupku pred domaćim sudovima ocijenjene općenitima, jer nisu sadržavale pojedinosti relevantne za događaj ili materijalni element prekršajnog djela, već samo negiranje počinjenog prekršaja. Pritom se prilikom davanja iskaza pred Prekršajnim sudom u R. podnositelj zahtjeva obvezao dostaviti presliku relevantnih dokumenata koji potkrepljuju njegovu tvrdnju da je na svom automobilu imao tvorničke gume, a što podnositelj nije dostavio niti je opravdao taj propust, te su njegove tvrdnje u cijelosti ocijenjene neosnovanima.

Recentnim odlukama Ustavnog suda koje su ocjenjivale povredu prava na kontradiktornost u okviru žurnog prekršajnog postupka²  u jednom je slučaju utvrđena povreda ustavnog prava na pravičan sudski postupak zbog povrede načela kontradiktornosti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3823/2014 od 17. veljače 2015.). Podnositelj je u ustavnoj tužbi isticao da tijekom provođenja prekršajnog postupka nije bio obaviješten o provođenju prometnog vještačenja, ni o njegovim rezultatima, pa nije imao mogućnost očitovati se o njima, te da je upravo njegov dokazni prijedlog bio provođenje "prometnog vještačenja na okolnost dinamike nastanka prometne nezgode, kao i očevid na licu mjesta uz prisutnost prometnog vještaka. Podnositelj je smatrao provođenje navedenog dokaza bitnim radi utvrđivanja odlučnih činjenica u prekršajnom postupku, gdje je trebalo utvrditi je li brzina kojom je kritične zgode upravljao osobnim automobilom bila prilagođena uvjetima na cesti.

U svojoj ocjeni Ustavni sud je prihvatio kako je sukladno mjerodavnim člancima Prekršajnog zakona vođenje žurnog postupka u konkretnom slučaju podrazumijevalo da se prekršajni postupak vodi učinkovito bez nepotrebnog odugovlačenja, no istodobno je naglasio da temeljna postupovna prava stranaka i tada moraju biti poštovana. To stoga što zahtjevi načela pravičnog postupka, pa i žurnog, premda ne postavljaju nikakva pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, pred prekršajne sudove postavljaju obvezu da u cilju osiguranja pravičnog suđenja o optužbi za terećeno djelo omoguće stranci očitovanje o (provedenim) dokazima, osobito o onima kojima potkrjepljuje svoje navode i o kojima ovisi odluka o njezinoj krivnji.

U navedenom je predmetu nesporno da je sudska presuda protiv podnositelja utemeljena na nalazu prometnog vještaka u koji podnositelj nije imao mogućnost uvida i očitovanja, te je Ustavni sud pitanja podnositelja vezana uz mogućnost očitovanja i davanja primjedbe o provedenim dokazima razmatrao i sa stajališta zahtjeva za kontradiktornošću postupka, odnosno mogućnosti da podnositelj kao okrivljenik sazna za dokaze i ispita ih pred sudom te sa stajališta prava na jednakost oružja, odnosno mogućnosti da podnositelj sazna za dokaze i ispita ih pod jednakim uvjetima koje ima suprotna strana u postupku.

U ocjeni ustavne tužbe istaknuto je da nije na Ustavnom sudu procjenjivati jesu li u nalazu i mišljenju prometnog vještaka iznesene činjenice ili okolnosti važne za prosudbu o prekršajnoj odgovornosti podnositelja u konkretnom slučaju, no da su "pravilno vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti", postupovna pravila propisana u članku 82. stavku 1. Prekršajnog zakona, a te zakonske obveze nadležnih (prekršajnih) sudova postoje i u slučaju vođenja žurnog prekršajnog postupka.

Ustavni sud je stoga u konkretnom slučaju zaštitio procesno pravo podnositelja na davanje očitovanja o utvrđenjima koje je vještak iznio u svom nalazu, uvažavajući i sadržaj članka 85. stavka 2. Prekršajnog zakona kojim je propisano da se "okrivljeniku mora pružiti mogućnost očitovanja o svim činjenicama i dokazima koji ga terete", jer je uvidom u spis prekršajnog predmeta utvrdio da podnositelju nalaz vještaka  nikada nije dostavljen na očitovanje.

U preostalih sedam predmeta u kojima su podnositelji isticali iste povrede u žurnim prekršajnim postupcima, Ustavni sud je utvrdio da su prekršajni sudovi ispunili zahtjeve pravičnog suđenja u segmentu prava okrivljenika na kontradiktorni žurni postupak te su ustavne tužbe odbijene (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5064/2015 od 25.5.2016., U-III-3463/2016 od 22.2.2017., U-III-1138/2018 od 17.4.2019., U-III-3420/2018 od 23.1.2019., U-III-3574/2018 od 6.2.2019., U-III-1698/2018 od 9.5. 2019., U-III-304/2018 od 17.4.2019.)

Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica (stavovi izraženi u članku nisu službeni stavovi Ustavnog suda RH)

________________

^ 1Podnositelju zahtjeva je obveznim prekršajnim nalogom stavljeno na teret da je počinio prekršaj opasnog pretjecanja vozila koje se kretalo neposredno ispred preko pune uzdužne linije na kolniku upravljajući vozilom čije dimenzije guma ne ispunjavaju propisane uvjete, što je utvrđeno osobnim opažanjem policijskog službenika koji je o tome izradio službenu bilješku.

^ 2 Razmotreno je razdoblje donošenja odluka od 2015. - 2019. godine.