U upravnoj i upravnosudskoj praksi javilo se pitanje je li ustavnosudska obustava izvršenja pojedinačnih akata i radnji na temelju Obiteljskog zakona iz 2014. utjecala na primjenu Zakona o privremenom uzdržavanju? Naime, rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3101/2014 i dr. od 12. siječnja 2015. ("Narodne novine", br. 5/15. – dalje: rješenje USRH), pokrenut je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona iz 2014. ("Narodne novine", br. 75/14 – dalje: OZ/14), privremeno je obustavljeno izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi OZ/14, te je određeno da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske primjenjuje Obiteljski zakon iz 2003. ("Narodne novine", br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i 25/13. – dalje: OZ/03).
U OZ/03 privremeno uzdržavanje bilo je uređeno odredbama članka 244. stavak 3.-6. te članka 352. toga Zakona.
Dana 1. rujna 2014. na snagu je stupio Zakon o privremenom uzdržavanju ("Narodne novine", br. 92/14. – dalje: ZPU). Predlagatelj ZPU-a u pripremnim materijalima u okviru parlamentarne procedure navodi da je taj zakon potrebno donijeti zbog nedovoljne regulacije spomenute materije u OZ/03 i problema uočenih u praksi, te najavljuje odredbu novoga Obiteljskog zakona, koji je u postupku donošenja bio istodobno s prijedlogom ZPU-a, kojom odredbom novoga Obiteljskog zakona će biti predviđeno da se privremeno uzdržavanje uredi posebnim propisom. Takvo je upućivanje na posebni propis kasnije doista i sadržano u članku 319. stavak 2. točka 2. i stavak 3. točka 2. OZ/14.
Međutim, ZPU nije podzakonski propis koji se donosi na temelju Obiteljskog zakona, već propis zakonskog ranga, sa samostalnom "zakonskom" egzistencijom, koja ne ovisi o egzistenciji i/ili o (ne)primjeni odredaba OZ/14. U domaćoj legislativi nisu rijetki primjeri u kojima jedan zakon upućuje na materiju drugog zakona, ali to ne znači da jedan zakon može biti utemeljen na drugome zakonu, jer svi zakoni svoje utemeljenje imaju u Ustavu Republike Hrvatske.
Rješenjem USRH faktički je suspendirana primjena normi OZ/14, te je, radi izbjegavanja nastanka pravne praznine, privremeno određena primjena odredaba OZ/13, ali rješenje USRH ne utječe ni na sadržaj, ni na važenje ZPU-a.
Pritom nije odlučno to što je u članku 563. OZ/14 propisano da se više odredaba toga Zakona, među kojima i prethodno spomenuti članak 319., primjenjuje od 1. siječnja 2015., jer se - zbog već navedenog - ZPU ne temelji niti se može temeljiti na članku 319. navedenog Zakona, već je donesen na temelju članka 2. stavak 4. podstavak 1., vezano uz članak 63. Ustava (što je u saborskoj proceduri navedeno kao ustavna osnova za donošenje zakona), kao propis zakonskog ranga, pa je ZPU na snazi od 1. rujna 2014., kao što je i određeno u članku 41. toga Zakona.
ZPU je lex posterior i lex specialis u odnosu na prethodno navedene odredbe OZ/03 kojima je uređeno privremeno uzdržavanje. Stoga norme ZPU-a derogiraju odredbe OZ/03 (u razdoblju "produžene primjene" toga Zakona) koje bi bile protivne odredbama ZPU-u, neovisno o tome što referentne odredbe OZ/03 nisu izrijekom spomenute prijelaznim i završnim odredbama ZPU-a – to nije učinjeno zbog toga što je paralelno sa ZPU-om donošen OZ/14, kojim je određen dvofazni prestanak važenja svih normi OZ/03.
Dodajmo da važeći Obiteljski zakon ("Narodne novine", br. 103/15.) sadržava odredbe analogne prethodno citiranim dijelovima članka 319. OZ/14 (u jednakoj numeraciji), te da ne utječe važenje ZPU-a.
ZPU je, dakle, od 1. rujna 2014. primarni izvor prava zakonskog ranga u odnosu na materiju privremenog uzdržavanja, neovisno o događajima povezanima sa suspenzijom primjene i kasnijim prestankom važenja OZ/14.
Doc. dr. sc. Alen Rajko
