Prema članku 115. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 47/09., dalje: ZUP), poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice koje je rješenje (upravni akt) proizvelo. Navedena odredba, koja uz poništenje rješenja vezuje retroaktivni učinak ex tunc, odnosi se na sve osnove poništavanja rješenja u upravnom postupku, bilo po redovitim, bilo po izvanrednim pravnim lijekovima.
ZUP više ne sadržava izričitu odredbu o učincima ukidanja rješenja (usp. članak 269. stavak 2. prijašnjeg Zakona o općem upravnom postupku), ali ustaljena je interpretacija po kojoj ukidanje upravnog akta ima učinak ex nunc.
U praksi se nerijetko javlja dvojba dokle sežu učinci poništenja rješenja, tj. što se sve smatra pravnim posljedicama koje je rješenje proizvelo, u smislu odredbe članka 115. stavak 5. ZUP-a. Pitanje je dodatno osjetljivo u situacijama u kojima može imati utjecaj na prava i obveze drugih osoba, uključujući osobe koje nisu imale položaj stranke u postupku donošenja (kasnije poništenog) rješenja.
Ne postoji generalno pravilo koje bi odgovorilo na to pitanje, već je doseg učinaka poništenja rješenja potrebno utvrditi u skladu s okolnostima konkretnog slučaja.
Primjerice, ako je poništeno rješenje kojim je stranci priznato neko pravo, smatra se da to pravo nije ni stekla. U slučaju poništenja rješenja o nametanju stranci obveze, smatra se da stranka konkretnoj obvezi nije ni bila podvrgnuta.
S druge strane, ne može se smatrati da npr. poništenje rješenja kojim je stranka stekla određene ovlasti sâmo po sebi rezultira nezakonitošću svih radnji koje je u ostvarivanju tih ovlasti osoba poduzela u razdoblju do nastupa izvršnosti rješenja o poništavanju ranijega ovlašćujućeg upravnog akta (uključujući učinak spomenutih radnji na prava i obveze drugih osoba). Nema valjanoga pravnog uporišta ni za zaključak da je osoba neosnovano ostvarila primanja po osnovi faktički obavljenog rada kada je, primjerice, poništeno rješenje kojim je – propustom poslodavca - primljena u službu odnosno raspoređena na radno mjesto.
Na umu je, dakle, potrebno imati smisao i svrhu osnove zbog koje je odnosno rješenje poništeno, kao i razlikovanje između pravnih posljedica te, s druge strane, zbiljskih i drugih indirektnih posljedica koje je poništeno rješenja proizvelo. Među ključnim kriterijima za prosudbu jesu opseg i doseg predmeta upravne stvari u kojoj je doneseno kasnije poništeno rješenje.
Doc. dr. sc. Alen Rajko
