Naime, bake i djedovi izrijekom se spominju u dijelu Obiteljskog zakona koji regulira pitanja uzdržavanja (članci 283., 288. i 294. Obiteljskog zakona) i u postupku radi izricanja mjere zabrane približavanja djetetu (članak 486. stavak 2. Obiteljskog zakona), dok se iz nekih odredbi može zaključiti da bi i bake i djedovi pripadali krugu "drugih osoba", kao primjerice u postupku radi izricanja mjere privremenog povjeravanja djeteta drugoj osobi i u postupku radi izricanja mjere oduzimanja prava na stanovanje s djetetom i povjeravanja svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi odnosno "drugih osoba koje dulje vrijeme žive s djetetom i skrbe se o njemu" (članak 363. Obiteljskog zakona), u postupcima u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta, kao i u postupcima u kojima se određuju mjere za zaštitu osobnih prava i dobrobiti djeteta saslušanja i poziva za sudjelovanje drugih osoba.
Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, pravna stečevina Suda Europske unije u Luxembourgu jedan je od obveznih izvora prava koji jednako obvezuje sve države članice, kao i onu državu koja je postavila prethodno pitanje tom sudu i koja će u skladu s odlukom Suda Europske unije predmet riješiti pred svojim, nacionalnim sudovima. Presudu u predmetu C-335/17, Valčeva/Babanarakis inicirao je svojim prethodnim pitanjem bugarski Vrhovni kasacijski sud, s ciljem da u okviru sudskog postupka koji se vodi pred tim sudom dobije odgovor o tumačenju prava Europske unije, odnosno o valjanosti akta Europske unije, koji će implementirati u konačno odlučivanje pred nacionalnim sudom.
U navedenoj presudi sporno je bilo ima li baka djeteta po majčinoj strani, koja je bugarska državljanka, pravo na kontakte sa svojim unukom, koji nakon razvoda braka svojih roditelja živi pretežno boravi u Grčkoj kod oca, grčkog državljanina, što znatno otežava održavanje urednih kontakata bake i unuka. Nakon bezuspješnog obraćanja grčkim nadležnim tijelima, pokrenula je postupak pred bugarskim sudom, zahtijevajući da joj se dosudi pravo na viđanje unuka u određeno utvrđeno vrijeme na mjesečnoj i godišnjoj razini. Bugarski redovni sudovi odbili su njen zahtjev s obrazloženjem da je Uredbom Bruxelles II.a1 propisana nadležnost sudova države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, u konkretnom slučaju to bi bili grčki sudovi. Bugarski Vrhovni kasacijski sud stoga je postavio pitanje primjenjuje li se Uredba Bruxelles II.a u slučaju odlučivanja o pravima baka i djedova na kontakt s unucima, u cilju utvrđivanja koji je sud nadležan za konkretan spor.
Sud Europske unije prvenstveno je zaključio da pod pojam "pravo na kontakt s djetetom" tumačen u kontekstu Uredbe Bruxelles II.a treba tumačiti autonomno, podsjetivši da navedena Uredba obuhvaća sve odluke o roditeljskoj odgovornosti, od kojih je pravo na kontakt s djetetom prioritet. Sud je istaknuo da zakonodavstvo Europske unije nije ograničilo broj osoba koje mogu ostvarivati roditeljsku odgovornost, odnosno pravo na kontakte s djetetom, smatrajući da se pod pojam prava na kontakt s djetetom ne misli samo na kontakte koje ostvaruju djetetovi roditelji, već i na prava drugih osoba bliskih djetetu na kontakte, osobito na bake i djedove. Konačno, Sud je istaknuo kako je u najboljem interesu djeteta da upravo isti sud donosi sve odluke vezane uz prava djeteta, što je uobičajeno sud djetetova boravišta, kako bi se izbjeglo donošenje proturječnih odluka pred raznim sudovima.
Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u jednom je predmetu odlučivao i o pravu bake i djeda na kontakte s unucima, a riječ je o predmetu Kruškić Vesna i dr. protiv Hrvatske (odluka, 25.11.2014., zahtjev br. 10140/13) . Iako je u odnosu na zahtjev bake i djeda ESLJP u dijelu koji se odnosi na postupke o određivanju susreta i druženja podnositelja zahtjeva s unucima u tijeku odbacio kao preuranjen, istaknuo je u odnosu na navodnu povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda2 kako "obiteljski život" u smislu članka 8. Konvencije može postojati između bake i djeda i njihovih unuka kad među njima postoje dovoljno jake obiteljske veze, uvažavajući činjenicu da su u ovom slučaju podnositelji živjeli sa svojim unucima od njihova rođenja oko sedam godina, što znači za vrijeme u kojem su odnosi između njih predstavljali "obiteljski život" koji je zaštićen člankom 8. Konvencije. ESLJP je također pritom istaknuo da se odnos između baka, djedova i unuka po svojoj prirodi razlikuju od odnosa između roditelja i djece, te da zahtijevaju niži stupanj zaštite, što podrazumijeva i održavanje međusobnih kontakata. Također, iz sudske prakse ESLJP-a proizlazi da u slučajevima kada djeca ostaju bez roditeljske skrbi, baka i djed mogu na temelju članka 8. Konvencije ostvariti pravo da o svojim unucima i formalno skrbe i da se ta mogućnost uzme u obzir kad se donose odluke o povjeravanju djece na skrb.
U predmetu Kruškić Vesna i dr. protiv Hrvatske ESLJP je uvažavajući konkretne činjenice i okolnosti utvrdio da iste nisu mogle dovesti do prava bake i djeda na povredu članka 8., odnosno poštovanja obiteljskog života, jer je utvrđeno da unuke podnositelja napustio njihov otac nije napustio, već je bio odsutan samo šest tjedana kad ih je ostavio na skrb baki i djedu. ESLJP je utvrdio da se članak 8. Konvencije ne može tumačiti na način da pruža neka druga prava vezana uz skrbništvo baki i djedu, te ocijenio da odluke domaćih sudova u obiteljskopravnim postupcima konkretnog slučaja ne predstavljaju miješanje države u pravo podnositelja na poštovanje njihova obiteljskog života.
ESLJP je također dotaknuo prava bake i djeda na skrb o unucima u predmetu N. Ts. protiv Gruzije (presuda 2.2.2016., zahtjev br. 71776/12). U navedenom je predmetu ESLJP zaključio je da je, uslijed manjkavog procesa donošenja odluka u postupku, pogoršano nedostatnim i jednostranim razmatranjem najboljih interesa dječaka, došlo do povrede članka 8. Konvencije. Naime, nakon smrti majke, dječaci su u studenom 2009. počeli živjeti sa svojom tetom, bakom i djedom, za koje se vrijeme njihov otac liječio se od ovisnosti o drogama koji je prethodno bio osuđen zbog zlouporabe droga, a pokrenuo je početkom 2010. godine sudski postupak za vraćanje svojih sinova. Agencija za socijalnu službu formalno se uključila u postupak tek od žalbenog postupka nadalje, a sukladno gruzijskom građansko procesnom zakonu, kao "zainteresirana strana" nije imala postupovno definiran status, odnosno mjerodavno zakonodavstvo nije sadržavalo funkcije i ovlasti te agencije kao predstavnika djece. Stoga je utvrđeno kako Agencija za socijalnu službu, iako imenovana za zastupanje interesa djece na temelju Građanskog zakonika, nije mogla učinkovito zastupati interese djece bez formalne postupovne uloge. S druge strane, u razdoblju dužem od dvije godine, u kojem je trajao postupak u predmetu podnositelja zahtjeva, predstavnici Agencije za socijalnu službu kontaktirali su s dječacima svega nekoliko puta, kako bi izradili izvješće o uvjetima u kojima žive i o njihovom emocionalnom stanju, bez održavanja redovnih kontakata s ciljem uspostavljanja povjerljivog odnosa s njima i njihovog kako valjanog opserviranja, dok je prigovoreno i činjenici da nacionalni sudovi nisu razmotrili mogućnost izravnog uključivanja najstarijeg dječaka u postupak. Odluku domaćih sudova da je u najboljem interesu dječaka da se ponovo spoje sa svojim ocem i da obitelj majke negativno utječe na dječake ESLJP je prihvatio, međutim, primijetio je da domaći sudovi nisu uvažili činjenicu da se dječaci ne žele vratiti ocu. Sudovi također nisu uzeli u obzir da je u nekoliko izvješća psihologa upozoreno na potencijalne opasnosti za psihološko zdravlje dječaka ako ih se prisilno vrati ocu, s obzirom da su neprijateljski stavovi dječaka prema ocu bili su nedvosmisleni. Stoga je ESLJP utvrdio da u takvim okolnostima, nalaganje radikalnih mjera, bez razmatranja odgovarajućeg i prikladnog prelaska, odnosno promjene, nije bilo u najboljim interesima djece. ESLJP je u konkretnom slučaju također utvrdio da domaći sudovi nisu odlučivali sukladno međunarodnim standardima, osobito Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci3, kojima se nastojalo osigurati da se u slučajevima u kojima postoji sukob interesa između roditelja i djece imenuje neovisni zastupnik radi zastupanja stavova djeteta i informiranja djeteta o sadržaju postupka. ESLJP je stoga zaključio da je, uslijed manjkavog, pogrešnog sudskog postupka u kojem su nedostatno i jednostrano razmatrani najbolji interesi dječaka, došlo do povrede članka 8. Konvencije.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
_____________________________________
(1) Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000
(2) "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06., dalje: Konvencija
(3) Guidelines of the Committee of Ministers of the Council of Europe on Child-Friendly Justice
