Nastup izvršnosti rješenja (upravnog akta) uređen je odredbama članka 133. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09., dalje: ZUP).
Odgoda izvršenja izvršnog rješenja moguća je kako u kontekstu upravnog postupka (članak 140. ZUP-a), tako i u okviru upravnog spora (članak 26. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., dalje: ZUS).
Prema članku 140. stavak 1. ZUP-a, na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja nastanka teško popravljive štete, javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje može odgoditi izvršenje i, ako je to nužno, produžiti odgodu izvršenja rješenja sve do donošenja pravomoćne odluke o upravnoj stvari, ako nije drukčije propisano zakonom i ako se to ne protivi javnom interesu (fakultativna odgoda). Obligatorna odgoda izvršenja regulirana je u stavku 2., kojim je propisano da će se izvršenje odgoditi ako je u izvršenju obveze dopušten poček ili se umjesto izvršnoga privremenog rješenja donese rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odredbom stavka 3. određeno je da se o odgodi izvršenja donosi rješenja.
Nadalje, tužba u upravnom sporu nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano (članak 26. stavak 1. ZUS-a). Prema stavku 2. navedenoga članka, sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
Postoje slučajevi u kojima stranka u upravnom postupku od javnopravnog tijela zatraži odgodu izvršenja na temelju članka 140. ZUP-a nakon što je u konkretnoj stvari već pokrenut upravni spor. Ima i primjera kada, nakon pokretanja upravnog spora, stranka odgodu izvršenja traži paralelno po objema osnovama – od javnopravnog tijela (po članku 140. ZUP-a), te od upravnog suda (po članku 26. stavak 2. ZUS-a).
U takvim situacijama javnopravna tijela ponekad otklanjaju svoju nadležnost od odlučivanja o prijedlogu stranke iz članka 140. ZUP-a, pozivom na stajalište da nakon pokretanja upravnog spora javnopravno tijelo više nije ovlašteno odgoditi izvršenje svojeg rješenja, jer to ulazi u isključivu nadležnost suda.
Spomenuto stajalište nema pravnog uporišta. Naime, okolnošću vođenja upravnog spora ne prestaje ovlast javnopravnog tijela da odlučuje o prijedlogu stranke za odgodu izvršenja rješenja koje je odnosno tijelo donijelo, bilo da je odgoda izvršenja uređena posebnim zakonom za pojedino upravno područje, bilo po općim odredbama iz članka 140. ZUP-a.
Sud je, pak, ovlašten odlučiti o odgodi izvršenja rješenja isključivo u situaciji iz članka 26. stavka 2. ZUS-a.
Stoga je, u slučaju zaprimanja prijedloga za odgodu izvršenja nakon pokretanja upravnog spora, potrebno da nadležno javnopravno tijelo, u okviru svojih isključivih nadležnosti koje ne dijeli sa sudom, odluči o predmetnom prijedlogu za odgodu izvršenja rješenja. Pritom javnopravno tijelo, odlučujući o prijedlogu za odgodu izvršenja u kontekstu upravnog postupka, nije vezano možebitnom odlukom suda donesenom povodom prijedloga za određivanje odgodnog učinka tužbe u upravnom sporu.
Zbog prethodno iznesenog, javnopravno tijelo tim je više dužno odlučiti i o prijedlogu za odgodu izvršenja podnesenom prije pokretanja upravnog spora, kada je spor pokrenut prije donošenja rješenja o prijedlogu za odgodu.
Spomenimo i da je protiv rješenja iz članka 140. stavak 3. ZUP-a dopuštena posebna žalba, dok odluku upravnog suda donesenu u primjeni članka 26. stavak 2. ZUS-a nije dopušteno osporavati posebnom žalbom.
Doc. dr. sc. Alen Rajko
