Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., u daljnjem tekstu: KZ/11) predvidio je dva kaznena djela pod koje bi se moglo podvesti vandaliziranje spomenika kulture grafitima; jedno je praktički temeljno, osnovno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, propisano člankom 235. KZ/11, a drugo je oštećenje i nedozvoljeni izvoz kulturnog dobra, propisano člankom 319. KZ/11.
Sagledavajući činjenične opise i sam čin grafitiranja spomenika, jasno je da radi njihove iznimne kulturno-umjetničke i povijesne vrijednosti i simbolike takvo oštećenje nije dostatno podvesti pod pravnu kvalifikaciju članka 235. stavka 1. KZ/11, s obzirom da se radi o jednostavnijim izvršenjima u vidu oštećivanja, uništavanja, izobličavanja ili činjenja tuđe stvari neuporabljivom. Za spomeničku zaštitu od grafitiranja nerijetko će se pojaviti pravna kvalifikacija iz članka 235. stavka 2., koja opisuje radnje crteža ili natpisa kojima pojedinac neovlašteno mijenja izgled zidova, motornih vozila ili drugih površina, no zakonodavac je propisao i stavak 3. istoga članka koji predviđa prouzročenje znatne štete ili počinjenje oštećenja iz niskih pobuda u oba navedena slučaja, za što je propisao i najtežu kaznenu sankciju, kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina.
I u drugim zakonskim uređenjima, primjerice njemačkom (Sachbeschädigung), zakonodavac je koristio isti naziv kaznenog djela - oštećenje tuđe stvari, iako taj zakonski opis obuhvaća i uništenje. U poredbenim pravima su propisane kazne zatvora do dvije godine za osnovno kazneno djelo (tako u § 303 njemačkog Kaznenog zakona i § 126 austrijskog Kaznenog zakona, dok švicarski Kazneni zakon za temeljni oblik iz članka 144. stavak 1. propisuje kaznu zatvora do tri godine). Njemački Kazneni zakon u § 303 stavku 3. kažnjava pokušaj u svim slučajevima ovog kaznenog djela.
Drugo kazneno djelo kojim se štite spomenici kulture i kulturna baština smješteno je u članak 319. KZ/11 pod nazivom oštećenje i nedozvoljeni izvoz kulturnog dobra, što predstavlja u stvari specijalni oblik kaznenog djela iz članka 235., jer se isključivo može počiniti na kulturnom dobru. Osnovni oblik navedenog kaznenog djela je oštećenje ili uništenje kulturnog dobra (stavak 1.) za koje je predviđena jednaka kaznena sankcija kao i za izvoz ili trajno iznošenje iz Republike Hrvatske kulturnog dobra bez odobrenja nadležnog tijela ili ako ga ne vrati u Republiku Hrvatsku u roku određenom odobrenjem. Kvalificirani oblici ovog kaznenog djela propisani su u stavku 3., gdje je strože sankcionirana situacija kada uslijed izvršenja osnovnog oblika kaznenog djela nastupi znatna šteta ili se radi o kulturnom dobru od nacionalnog značenja. Za kazneno djelo oštećenja i nedozvoljenog izvoza kulturnog dobra kažnjiv je i pokušaj (stavak 4.).
Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", broj: 69/99., 151/03., 157/03., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17. i 90/18., u daljnjem tekstu: ZoZOKD) kulturna dobra i sva preventivno zaštićena dobra od interesa su za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu te predstavljaju nacionalno blago.
Kulturna dobra u ZoZOKD-u su pokretne i nepokretne stvari od umjetničkoga, povijesnoga, paleontološkoga, arheološkoga, antropološkog i znanstvenog značenja; arheološka nalazišta i arheološke zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetničku, povijesnu i antropološku vrijednost; nematerijalni oblici i pojave čovjekova duhovnog stvaralaštva u prošlosti kao i dokumentacija i bibliografska baština i zgrade odnosno prostori u kojima se trajno čuvaju ili izlažu kulturna dobra i dokumentacija o njima.
"Niske pobude", kao i "kulturno dobro", članak 87. KZ/11 ne definira, međutim sudska praksa donekle je dala odgovor na prvo pitanje; što su "niske pobude". Unatoč tome što su u izloženim primjerima prikazana kaznena djela protiv života i tijela, činjenično-pravni kontekst daje odgovor na pitanje kako detektirati "niske pobude" kod počinjenja kaznenog djela oštećenja tuđe stvari.
1. slučaj odnosi se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-1184/08-6 od 17. ožujka 2009., kojom je odbijena žalba protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj: K-33/08 od 15. listopada 2008. godine. Okrivljenik je u provedenom kaznenom postupku proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora zbog kaznenog djela teškog ubojstva (umorstva) iz članka 91. točke 3. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., u daljnjem tekstu: KZ/97), kojeg je počinio na način da je više puta osobnim automobilom udario i pregazio oštećenika odnosno nekoliko ga puta udario nogom u glavu, od čega je oštećenik zadobio višestruke, teške i po život opasne ozljede, od kojih je i preminuo na mjestu događaja. Kaznenom djelu je prethodila višemjesečna veza oštećenika s podnositeljevom suprugom, a neposredno mu je prethodio verbalni napad oštećenika na okrivljenika. Prvostupanjskom presudom okrivljeniku je bila izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, a drugostupanjskom je kazna preinačena i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. Tijekom postupka je utvrđeno da je okrivljenik prilikom izvršenja kaznenog djela postupao iz "naročito niskih pobuda", podvodeći ljubomoru počinitelja pod pojam "naročito niskih pobuda" u okviru činjenica tog slučaja, ocijenivši da su te okolnosti takve da nadmašuju prosječne okolnosti koje čine niske pobude, pa ih je ocijenio i kao otegotne.
2. slučaj odnosi se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: III Kž-2/15-7 od 1. rujna 2015. kojom je odbijena žalba optuženika u provedenom kaznenom postupku i potvrđena presuda Vrhovnog suda broj: I Kž-360/14 od 26. veljače 2015. Presudom Županijskog suda u Sisku broj: K-29/13 od 7. travnja 2014. okrivljenik je proglašen krivim da je počinio dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točaka 3. i 4. KZ/11, dva kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točaka 2. i 3. u vezi s člankom 34. KZ/11 i kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11, te je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset (40) godina. U osporenoj odluci, prvostupanjski sud je ljubomoru kao nisku pobudu i kvalificirani element teškog ubojstva iz čl. 111 KZ/11 prihvatio sa sljedećim obrazloženjem:
"Ljubomora sama po sebi ne predstavlja nisku pobudu, praksa i teorija smatra da se ubojstvo iz ljubomore ne smatra ubojstvom iz niskih pobuda. Međutim, ako je zbog nje nastao snažni osjećaj osvete za počinjenje ubojstva i ako je dovela do planiranog i promišljenog ubojstva, može se podvesti pod teško ubojstvo. U konkretnom slučaju, okrivljenik nije iznenada stvorio odluku na ubojstvo, izazvanu nekim naglim i nepredviđenim događajem, već se radilo o sabranom poduzimanju niza smišljenih radnji koje okrivljenik poduzima da bi ostvario svoj kriminalni naum. B. S. i I. H. ... je prijetio (tijekom 2012. g. i 2013. g.) slijedio ih i presretao ih, kritične zgode 50 minuta ih je čekao na istom mjestu da se vrate, a nakon što je prethodno uzeo oružje i stavio ga u vozilo te im svojim vozilom prepriječio cestu. Ovakvo ponašanje okrivljenika pokazuje da je okrivljenik promišljeno stvorio odluku za njihovo lišenje života i ima elemente ponašanja čovjeka koji je čvrsto nakanio zadovoljiti osjećaj 'pravde za dobrobit djece', kako je to sam okrivljenik naveo u svojoj obrani."
3. slučaj se odnosi na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: III Kž 10/11-4 od 17. svibnja 2012., kojom je, kao neosnovana, odbijena podnositeljeva žalba te je potvrđena presuda Vrhovnog suda broj: I Kž-764/10-3 od 13. listopada 2010., kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj: K-58/09 od 17. lipnja 2010. u odluci o kazni. Optuženik je za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 91. točke 6. KZ/97 proglašen krivim i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadeset pet) godina.
Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude između ostalog naveo da "... Optužnicom, državno je odvjetništvo optuženika teretilo da je oštećenicu usmrtio iz osobito niskih pobuda, jer se bezobzirno rukovodio svojim potrebama i htijenjem nastavka ljubavne veze, te pritom zadovoljavajući vlastiti poriv, planirano i promišljeno oštećenicu lišio života. Osobito nisku pobudu državni odvjetnik nije precizirao, iako u toč. 6. članka 91. Kazneni zakon poimenično navodi kao niske pobude bezobzirnu osvetu, mržnju, a ostale, ne imenuje već ih samo navodi kao druge osobito niske pobude, u koje prema dosadašnjoj sudskoj praksi mogu doći zavist, ljubomora, druge seksualne pobude i sl."
Iz izloženih primjera proizlazi da sudska praksa "niske pobude" smješta u emotivnu sferu počinitelja, koji uslijed nemogućnosti ovladavanja svojim negativnim osjećajnim karakteristikama i njima unatoč, čini kazneno djelo. Kako bi se na što učinkovitiji način zaštitili spomenici kulture i kulturna baština općenito, uz istovremeno ispunjavanje ciljeva specijalne i generalne prevencije, u svakom bi pojedinačnom slučaju trebalo procijeniti radi li se o vandaliziranju grafitima iz "niskih pobuda", koje pritom treba i dokazati, spada li grafitima išaran spomenik u kulturnu baštinu te o kakvom se grafitu konkretno radi. Naime, neće imati istu težinu pojmovno neutralni crtež ili potpis nečijeg imena i provocirajući sadržaj, bilo crteža, bilo ispisanog teksta. Najsvježiji primjer jest iscrtavanje totalitarnog simbola komunizma preko biste prvog hrvatskog predsjednika, koji je ujedno i prvi predsjednik višestranačke i demokratske, suvremene hrvatske države. Dokazivanje "niskih pobuda" u konkretnom slučaju moralo bi obuhvatiti motiv i namjeru samog počinitelja, kao i njegova osobna svojstva i karakteristike te eventualne društveno-političke interese, kako bi se utvrdilo što je potaknulo i ponukalo počinitelja na ovaj oblik devastacije umjetničkog djela. U protivnom, kvalifikatorni elementi mogu biti jedino visina štete, odnosno znatna šteta, propisana u oba moguća kaznena djela čiji bi zakonski i pravni opis odgovarao konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (znatna šteta propisana je u oba članka; člankom 235. stavkom 3. i člankom 319. stavkom 3. KZ/11).
Kaznenopravna sankcija u oba slučaja (kvalifikatornom obliku kaznenog djela oštećenja tuđe stvari i oštećenja i nedozvoljenog izvoza kulturnog dobra) jest kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok vlasnik oštećenog spomenika kulture ili kulturnog dobra, najčešće Republika Hrvatska ili jedinica lokalne uprave, u parničnom postupku dokazuju i potražuju visinu štete koja je tim kaznenim djelom počinjena. Hoće li praksa državnih odvjetništava i redovnih sudova stvoriti jasne i nedvojbene kriterije kako i kada podvesti devastaciju spomenika grafitiranjem pod članak 235. ili 319. KZ/11, ostaje za pričekati.
Ivana Đuras, viša ustavnosudska savjetnica
