Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. M. protiv Hrvatske od 19. srpnja 2018., Zahtjev broj 60561/14
Podnositeljica zahtjeva, hrvatska državljanka, podnijela je zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem je tvrdila da u hrvatskom zakonodavstvu postoje nedostatci u pogledu zaštite od trgovanja ljudima i od prisile na prostituciju. Osim toga, podnositeljica je u zahtjevu tvrdila da državna tijela nisu na odgovarajući način reagirala na njezine optužbe da je bila prisiljena na prostituciju.
Podnositeljica je u rujnu 2012. godine podnijela kaznenu prijavu u kojoj je navela da ju je osoba T. M. prijetnjama i fizičkim nasiljem prisiljavala na prostituciju tijekom nekoliko mjeseci. Podnositeljici zahtjeva su nadležna tijela (Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina) priznala status žrtve trgovanja ljudima, a protiv T. M. je podignuta optužnica zbog prisiljavanja na prostituciju. Međutim, T. M. je oslobođen od optužbi za prisiljavanje na prostituciju. Prvostupanjski sud je u presudi naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je T. M. doista organizirao pružanje spolnih usluga, no, za navedeno kazneno djelo nije bio optužen, pa nije mogao biti ni osuđen. Naime, bio je optužen za teži oblik kaznenog djela – prisiljavanje na prostituciju – ali tijekom postupka nije bilo dovoljno dokaza o tome da je postojala prisila prema podnositeljici. Sam iskaz podnositeljice sud je ocijenio neusklađenim i nepouzdanim.
Povodom žalbe državnog odvjetnika, županijski sud je odbio žalbu, a ustavna tužba koju je podnijela podnositeljica je odbačena jer je u kaznenom postupku imala status oštećenika, te nije bila legitimirana za podnošenje ustavne tužbe.
Ovo je prvi predmet u kojem je Europski sud razmatrao je li članak 4. (zabrana ropstva i prisilnog rada) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) primjenjiv na iskorištavanje žena u svrhu prostitucije. Zaključak Europskog suda je da ne samo trgovina ljudima u svrhu prostitucije, već i iskorištavanje u svrhu prostitucije ulazi u okvir članka 4. Konvencije.
Razmatrajući ovaj predmet, Europski sud je ocjenjivao je li Republika Hrvatska ispunila svoje obveze s tri različita aspekta: (a) je li država uspostavila odgovarajući zakonski i regulatorni okvir za zaštitu podnositeljice u smislu članka 4. Konvencije, (b) je li podnositeljici osigurana odgovarajuća pomoć i potpora i (c) jesu li nadležna domaća tijela ispunila svoje procesne obveze iz članka 4. Konvencije.
Zakonodavni i regulatorni okvir ocijenjen je odgovarajućim. Republika Hrvatska zabranjuje trgovanje ljudima, prostituciju, organiziranje prostitucije i prisilu na prostituciju, te pritom pristanak žrtve nije relevantan za postojanje kaznenog djela. Navedena kaznena djela progone se po službenoj dužnosti, a Zakon o kaznenom postupku sadrži odredbe o pravima žrtava kaznenih djela, posebno kaznenih djela protiv spolne slobode. Osim toga, hrvatska Vlada je usvojila niz strateških dokumenata usmjerenih na prevenciju i borbu protiv trgovine ljudima, te je uspostavila mehanizme za pružanje podrške žrtvama trgovine ljudima.
Drugo, podnositeljici je priznat status žrtve trgovine ljudima, slijedom čega je imala na raspolaganju cijeli niz oblika podrške i pomoći, uključujući pravo na savjetovanje, na besplatnu pravnu pomoć i mogućnost davanja iskaza bez prisutnosti okrivljenika. Zbog navedenog, Europski sud je ocijenio da je tužena država ispunila svoje obveze u ovom aspektu.
Međutim, ocijenio je da nadležna tijela nisu ispunila svoje procesne obveze iz članka 4. Konvencije.
Iako su policija i državno odvjetništvo odmah reagirali na podnositeljičinu prijavu, Europski sud je zaključio da su postojali određeni nedostaci u ispitivanju njezinih navoda. Tako, primjerice, nisu ispitani neki svjedoci za koje je Europski sud ocijenio da su mogli imati ključne informacije, niti se pokušalo pronaći osobe kojima je podnositeljica pružala spolne usluge. Također, Europski sud smatra da su domaća tijela trebala pažljivije ispitati podnositeljičine tvrdnje da je bila financijski ovisna o T. M. i da joj je prijetio i manipulirao njome. Isto tako, pri ocjeni podnositeljičinog iskaza kao nepouzdanog i neusklađenog, domaća tijela nisu razmotrila je li neusklađenost i nepouzdanost posljedica psihološke traume koju je doživjela.
Europski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog predmeta država nije ispunila procesne obveze prema članku 4. Konvencije i utvrdio je povredu prava iz navedenog članka.
Podnositeljici je dosuđeno 5.000 eura na ime nematerijalne štete.
Morana Briški, dipl. iur.