Dosadašnji reformski pokušaji bavili su se ponajviše unaprjeđenjem procesne učinkovitosti, preustrojem mreže sudova (opaska: i aktualna „mini-reforma“, tzv. paket pravosudnih zakona, svodi se uglavnom na preustroj mreže sudova) i informatizacijom njihovog rada. Određena poboljšanja su ostvarena, ali s obzirom na količinu uloženih sredstava i vremena te brojnost i opseg normativnih intervencija, rezultati nisu zadovoljavajući niti prema objektivnim statističkim pokazateljima, a još manje prema subjektivnom stanju javnog mnijenja koje je izrazito negativno nastrojeno i nepovjerljivo prema institucijama pravne države.
Svakoj dosadašnjoj reformi prethodila je određena dijagnoza stanja i definiranje ključnih problema, ciljeva i sredstava. Svaki put je već na tom prvom koraku bilo manjkavosti i površnosti, ponajprije jer nisu prepoznati temeljni problemi, ali i jer su neke pojave definirane kao uzrok problema, a ustvari su tek posljedice dubljih problema.
Kao temeljne probleme napokon treba prepoznati i priznati: enormnu društvenu produkciju spornih pravnih odnosa, te dominantnu usmjerenost pravnog sustava i pravnih subjekata prema rješavanju sporova na sudovima. Ovaj osvrt na te probleme tiče se isključivo građanske grane sudovanja. Tretiranje tih problema postupno bi dovelo do kritičnog smanjenja priljeva predmeta na sudove, manje opterećeni sudovi postali bi sposobni u razumnim rokovima, kvalitetno i uz ujednačenu primjenu prava rješavati preostale „stare“ predmete i uspostaviti normalan tekući rad, čime bi konačno završilo doba krize i reformskih glavinjanja, a započelo bi doba urednog funkcioniranja građanske grane sudovanja.
Smanjivanje društvene produkcije spornih pravnih odnosa
Neke raspoložive mjere:
- provedba općeg ispravnog zemljišnoknjižnog postupka za cijelo područje Republike Hrvatske s ciljem upisa svih neupisanih prava na nekretninama i brisanja upisa koji više nisu aktualni,
- ustrojavanje evidencije motornih vozila kao javne knjige,
- omogućavanje vjerovniku i dužniku da u nekim posebnim slučajevima sporazumno disponiraju tijekom zastare (kad između njih već postoji spor o samoj osnovi vjerovnikove tražbine te se o tome vodi parnični postupak, a ishod tog postupka ima prejudicijelni značaj za istovrsne tražbine vjerovnika koje dospijevaju za razdoblja koja slijede nakon onih na koja se odnosi spor, npr. vezano za sporna pitanja je li TV prijamnik valjano odjavljen, postoji li još uvijek pretplatnički odnos u pogledu mobilnih telekomunikacijskih usluga ili je ugovor raskinut, postoji li pasivna legitimacija tuženika u sporu radi isplate naknade za odvoz kućnog otpada, itd.),
- propisivanje oborivo presumirane podijeljene odgovornosti oštećenika i lovoovlaštenika za štete od divljači,
- propisivanje obveznog sklapanja predbračnog ugovora o imovini (ili alternativno uvođenje mjera stimulacije za sklapanja takvih ugovora),
- propisivanje posebnih obveza prilikom sklapanja i ovjere ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju (obvezno podnošenje liječničkog nalaza i mišljenja o sposobnosti primatelja uzdržavanja ili alternativno obvezno obavještavanje svih osoba koje bi imale pravo na nasljeđivanje primatelja uzdržavanja o namjeri sklapanja i ovjere ugovora).
Smanjivanje usmjerenosti rješavanju spornih pravnih odnosa na sudovima
I pojava države kao stranke u brojnim sudskim postupcima i pretežita orijentacija prema sudskoj pravnoj zaštiti generatori su značajnog priljeva predmeta na sudove. Zastupanje države kao stranke u sudskim postupcima od strane Državnog odvjetništva (građansko-upravnih odjela) može biti fleksibilizirano ograničenim uvođenjem načela oportuniteta, a alternativne (ili pravilnije rečeno, komplementarne) metode rješavanja sporova mogu biti poticane kombinacijom mjera stimuliranja, penaliziranja i „arhitekture izbora“.
Matija Stokić, dipl. iur.
Sudac Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu
