1. Obveze države u zaštiti prava na obiteljski život
Obiteljski život u praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud) nije uvjetovan postojanjem bračne zajednice niti rođenjem u bračnoj zajednici (vidi npr. Johnston i drugi protiv Irske, zahtjev br. 9697/82, presuda od 18, prosinca 1986., §56). Faktične obiteljske veze, kakve primjerice postoje u izvanbračnoj zajednici, jednakovrijedno su uključene u pojam obiteljskog života (vidi npr. Van der Heijden protiv Nizozemske, zahtjev br. 42857/05, presuda velikog vijeća od 3. travnja 2012., §50).
Kad je riječ o djeci, obiteljske veze među roditeljima i djecom mogu postojati i onda kada roditelj ne živi sa svojim djetetom (vidi npr. Berrehab protiv Nizozemske, zahtjev br. 10730/84, presuda od 21. lipnja 1988., §21 i Keegan protiv Irske, zahtjev br.16969/90, presuda od 26. svibnja 1994., §44), primjerice nakon razvoda braka, ali i u slučajevima kada je dijete smješteno u udomiteljsku obitelj (vidi npr. Johansen protiv Norveške, zahtjev br. 10730/84, presuda od 7. kolovoza 1996., §52). Obiteljske veze postoje i među posvojiteljima i posvojenom djecom, ako je posvojenje bilo pravilno i zakonito (vidi npr. Topčić-Rosenberg protiv Hrvatske, zahtjev br. 19391/11, presuda od 14. studenog 2013., §38).
Temeljno načelo koje je postavio Europski sud, a koje se tiče odnosa roditelja i njihove djece, jest da uživanje roditelja i djece u međusobnom društvu predstavlja osnovni element obiteljskog života (vidi npr. Zorica Jovanović protiv Srbije, zahtjev br., 21794/08, presuda od 26. ožujka 2013., §68). Država se, sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija), mora suzdržati od svakog neosnovanog miješanja u obiteljske odnose.
No, činjenica je da država odnosno tijela koja su nadležna za obiteljsko-pravnu problematiku mogu i moraju u određenim situacijama intervenirati u obiteljski život, posebno kada postoji rizik od ugrožavanja dobrobiti, zdravlja ili razvoja djeteta.
Iako svaka mjera kojom državna tijela zadiru u odnos roditelja i djece predstavlja miješanje u njihov obiteljski život, ona ne predstavlja automatski nedozvoljeno miješanje. Naime, svaka takva mjera u skladu je s člankom 8. Konvencije onda kada su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: mjera je utemeljena na zakonu, ima legitiman cilj (iz članka 8. stavka 2. Konvencije) i nužna je u demokratskom društvu.
Međutim, i uz negativnu obvezu države koja podrazumijeva izostanak svakog nedozvoljenog miješanja u obitelj, država prema članku 8. Konvencije ima i pozitivne obveze – osigurati razvijanje obiteljskih odnosa, primjerice kroz provedbu instituta susreta i druženja ili drugog održavanja kontakata. Nadležna tijela pritom su dužna poduzeti sve mjere koje im stoje na raspolaganju, ali jasno je da ti napori ne moraju uvijek rezultirati željenim ciljem, s obzirom na mnoštvo različitih čimbenika i životnih okolnosti koje mogu utjecati na ostvarenje ciljeva.
Obiteljski odnosi u koje se država mora umiješati vrlo često mogu podrazumijevati više suprotstavljenih interesa: interes djeteta, interes roditelja i interes javnog reda. Država je tada dužna uspostaviti ravnotežu između navedenih interesa, s time da najbolji interes (dobrobit) djeteta ima odlučujuću ulogu, što je Europski sud potvrdio i u svojim recentnim odlukama koje se tiču odnosa roditelja i djece (vidi, npr. Strand Lobben protiv Norveške zahtjev br. 37283/13, presuda od 30. studenog 2017. §108).
Održavanje obiteljskih odnosa uvijek mora biti cilj svake mjere koja se poduzima, osim u iznimnim slučajevima kada interesi djeteta zahtijevaju drugačije. Mjere kojima se raskidaju obiteljski odnosi ili se onemogućava njihovo održavanje i time dijete lišava svojih korijena, trebaju se primijeniti samo u krajnjim slučajevima, kada nijedna druga solucija, koja je u skladu s dobrobiti djeteta, nije moguća (vidi, npr. Gnahoré protiv Francuske, zahtjev br. 40031/98, presuda od 19. rujna 2000., §59, Zhou protiv Italije, zahtjev br. 33773/11, presuda od 21. siječnja 2014., §46, Aune protiv Norveške, zahtjev br. 52502/07, presuda od 28. listopada 2010, §66).
Kada se donose odluke i poduzimaju mjere koje se tiču obiteljskog života, Europski sud smatra da roditelji u načelu imaju pravo biti u potpunosti informirani i saslušani o relevantnim okolnostima, naravno, uz iznimke koje su u skladu s člankom 8. Konvencije.
2. Zaštita prava na obiteljski život i institut posvojenja
Posvojenje predstavlja mjeru kojom se trajno i nepovratno raskidaju veze između bioloških roditelja i djece, te je potrebno posebno dobro odvagnuti prava i interese svih osoba kojih se posvojenje tiče.
Odluka o davanju djeteta na posvojenje u načelu se donosi u situacijama kada ne postoji realna mogućnost da će doći do ujedinjenja obitelji, bez obzira na to koji je uzrok takvoj situaciji, a dobrobit djeteta nalaže da bude trajno smješteno u novoj obitelji. Pravo djeteta da odrasta u zdravoj i stabilnoj okolini u većini će slučajeva imati veću težinu nego prava roditelja (vidi, npr. Strand Lobben protiv Norveške, §109).
U tom svjetlu, niti ranije spominjane pozitivne obveze nadležnih tijela da osiguraju očuvanje obiteljskih odnosa ne treba shvatiti kao obvezu da se unedogled pokušavaju očuvati ili uspostaviti obiteljski odnosi, već obvezu poduzimanja onih mjera koje se su nužne i razumne (vidi, npr. Pini i drugi protiv Rumunjske, zahtjevi br. 78028/01 i 78030/01, presuda od 22. lipnja 2004., §155).
Iako Europski sud pri ocjeni nužnosti poduzimanja tako ozbiljne mjere kao što je posvojenje prihvaća da nadležna tijela moraju imati određeni stupanj diskrecije, kako bi mogla donijeti odluke u ovom osjetljivom području (vidi, npr. A. K. i L. protiv Hrvatske, zahtjev br. 37956/11, presuda od 8. siječnja 2013., §62), on istovremeno naglašava da su odluke koje se donose u pogledu posvojenja nereverzibilne. Stoga zahtijeva ne samo da mjere kojima se raskidaju veze između djeteta i njegove biološke obitelji budu primijenjene samo u iznimnim slučajevima, već i da pri donošenju takvih odluka bude isključena svaka arbitrarnost (vidi, npr. X. protiv Hrvatske, zahtjev br. 11223/04, presuda od 17. srpnja 2008., §47).
Važno je istaknuti da, kada je predmet postupka pred Europskim sudom posvojenje, Europski sud ne odlučuje izravno o posvojenju, niti može svojom odlukom izmijeniti odluku o posvojenju koju su donijela nadležna tijela (vidi, npr. Pontes protiv Portugala, zahtjev br. 19554/09, presuda od 10. travnja 2012. godine, §75). Njegov zadatak jest razmotriti jesu li tijekom domaćih postupaka (onih koji su doveli do posvojenja, kao i samog postupka posvojenja) domaća tijela djelovala u skladu s člankom 8. Konvencije, odnosno jesu li detaljno ispitala obiteljsku situaciju, sve činjenice emocionalne, psihološke, materijalne i medicinske prirode te donijela izbalansiranu i obrazloženu odluku (vidi, npr. Strand Lobben protiv Norveške, §107, te slično, X. protiv Hrvatske, §49).
Jedan od aspekata domaćih postupaka koje će razmatrati Europski sud je i uključenost roditelja u takav postupak, koja im omogućuje zaštitu njihovih vlastitih interesa te pruža priliku da iznesu sve relevantne okolnosti.
3. Hrvatski predmeti pred Europskim sudom za ljudska prava koji se tiču posvojenja
Europski sud je do sada u dva predmeta protiv Republike Hrvatske razmatrao postupak posvojenja. U predmetima X. protiv Hrvatske i A. K. i L. protiv Hrvatske utvrđena je slična povreda prava na obiteljski život podnositeljica zahtjeva (bioloških majki djece koja su dana na posvojenje) jer ih domaća tijela nisu ni na koji način uključila u postupak donošenja odluka o posvojenju.
Obiteljskim zakonom iz 2003. godine (Narodne novine br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13), koji je bio na snazi u vrijeme kada su se odvijala osporavana posvojenja, bilo je izričito propisano da roditelji koji su lišeni roditeljske skrbi kao i oni koji su lišeni poslovne sposobnosti nisu stranke u postupku posvojenja, te da njihov pristanak na posvojenje nije potreban. Ratio takve odredbe bila je pretpostavka da je riječ o osobama koje ili nisu u stanju brinuti ni o svojim vlastitim pravima i interesima ili ugrožavaju prava interese djeteta, pa stoga nisu u poziciji donositi odluke o budućem životu djeteta.
U prvom slučaju, podnositeljica zahtjeva X. bila je lišena poslovne sposobnosti zbog svoje psihičke bolesti. Postupak za lišenje poslovne sposobnosti pokrenut je 1998. godine, a dovršen 2001. godine. U međuvremenu, 1999. godine, podnositeljica zahtjeva rodila je kćer. U srpnju 2000. godine dijete je stavljeno pod skrbništvo, a skrbnicom je imenovana baka po majci. Otac djeteta u to je vrijeme bio maloljetan, a preminuo je prije nego što je dijete posvojeno. U studenome 2001. godine kćer podnositeljice zahtjeva smještena je u udomiteljsku obitelj, a 2003. godine pokrenut je postupak za njezino posvojenje, o čemu je podnositeljica zahtjeva navodno bila obaviještena telefonski. Dijete je posvojeno u rujnu 2003., a podnositeljica zahtjeva, kao osoba lišena poslovne sposobnosti, nije bila stranka u tom postupku.
U slučaju A. K. i L. podnositeljica zahtjeva lišena je roditeljske skrbi. Naime, odmah po rođenju (u prosincu 2009. godine) dijete je smješteno u udomiteljsku obitelj jer je podnositeljica zahtjeva bila nezaposlena, nije imala prihode, a živjela je u staroj i zapuštenoj kući bez grijanja te je imala blagu mentalnu retardaciju. U svibnju 2010. godine podnositeljica zahtjeva lišena je prava na roditeljsku skrb jer je nadležni sud ocijenio da nije u mogućnosti skrbiti o svom sinu. U postupku se podnositeljica zahtjeva zastupala sama, a besplatna pravna pomoć dodijeljena joj je nakon što je istekao rok za žalbu protiv rješenja o oduzimanju roditeljske skrbi. Nakon što je, uz pomoć odvjetnika koji joj je dodijeljen u sklopu besplatne pravne pomoći, podnijela prijedlog za vraćanje prava na roditeljsku skrb, saznala je da je dijete već posvojeno.
U oba predmeta Europski sud je zaključio kako potpuno isključenje bioloških roditelja iz postupka posvojenja njihove djece nije u skladu s pravom na poštovanje obiteljskog života, čak ni kada je riječ o roditeljima lišenima poslovne sposobnosti, odnosno roditeljske skrbi. Treba napomenuti da Europski sud nije ustvrdio da bi osobe lišene poslovne sposobnosti ili roditeljske skrbi trebale biti stranke u postupku posvojenja njihovog djeteta. Isto tako, nije zaključio da se mora zahtijevati njihov pristanak na posvojenje. Međutim, istaknuo je da se biološkim roditeljima mora ne samo dati obavijest o pokretanju postupka posvojenja (kao što je to učinjeno telefonskim putem u slučaju podnositeljice X.), nego i omogućiti da budu saslušani i da izraze svoje mišljenje o posvojenju.
Naravno, tako izraženo mišljenje nije obvezujuće niti odlučujuće za tijelo koje provodi postupak, ali ga se treba uzeti u obzir, zajedno s drugim značajnim okolnostima, pri donošenju odluke. Europski sud je u obje presude više puta istaknuo da je posljedica takve odluke trajno kidanje obiteljskih veza između bioloških roditelja i djece, te da postupak donošenja takve odluke zahtijeva krajnji oprez i isključenje svake arbitrarnosti. Odlukom se nepovratno utječe na obiteljski život ne samo djece, nego i bioloških roditelja, te im se stoga treba dati prilika da pravovremeno iznesu svoje stavove o posvojenju. Europski sud ocijenio je neprihvatljivim da je svaka osoba lišena poslovne sposobnosti automatski potpuno isključena iz posvojenja svojeg djeteta.
U presudi A. K. i L. Europski sud je posebno kritizirao činjenicu da je podnositeljica zahtjeva efektivno onemogućena u korištenju svojeg zakonskog prava na traženje vraćanja roditeljske skrbi, jer je dijete u međuvremenu posvojeno, o čemu ona nije bila pravodobno obaviještena. U presudi X. posebno je kritizirao to što podnositeljica zahtjeva formalno uopće nije lišena prava na roditeljsku skrb, već se smatralo da lišenje poslovne sposobnosti automatski povlači i gubitak roditeljske skrbi, iako nije postojala eksplicitna zakonska odredba u tom pogledu.
Važno je naglasiti da Europski sud u tim predmetima nije ocjenjivao je li samo posvojenje bilo opravdano i potrebno, niti je na bilo koji način doveo u pitanje odluke na temelju kojih je posvojenje provedeno. Međutim, država je prema podnositeljicama zahtjeva, biološkim majkama, propustila ispuniti procesne obveze iz članka 8. Konvencije, čime je povrijedila njihovo pravo na poštovanje obiteljskog života.
4. Izvršenje hrvatskih presuda koje se tiču posvojenja
Slijedom presude X., na temelju postojećeg zakonodavstva nastojalo se pronaći rješenje kojim bi se zadovoljio uvjet koji je postavio Europski sud – da se svakom biološkom roditelju omogući iznošenje mišljenja i stajališta u vezi s posvojenjem njegovog djeteta.
Tako je tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi 2009. godine izdalo obvezujući naputak centrima za socijalnu skrb prema kojem su centri u postupku posvojenja, temeljem članka 139. ObZ-a 2003. (tim člankom bila je propisana mogućnost saslušavanja (po potrebi) bliskih djetetovih srodnika o okolnostima koje su važne za posvojenje) dužni omogućiti roditeljima koji su lišeni poslovne sposobnosti iznošenje stajalište o posvojenju djeteta, te da na taj način budu uključeni u postupak posvojenja.1
Međutim, obvezujući zaključak nije polučio zadovoljavajuće rezultate jer je u siječnju 2013. godine Europski sud donio već spomenutu presudu u predmetu A. K. i L., u kojoj je do povrede prava podnositeljice zahtjeva došlo na isti način kao i u predmetu X. – podnositeljica zahtjeva ni na koji način nije obaviještena o postupku posvojenja prije nego što je on okončan. Navedena presuda ukazala je na to da poduzeta mjera izvršenja (obvezujući naputak) nije dovoljna za sprječavanje budućih sličnih povreda Konvencije, te da Republika Hrvatska nije na odgovarajući način riješila nedostatak utvrđen presudom X. protiv Hrvatske, te je trebalo poduzeti daljnje mjere za njezino izvršenje.
U presudi A. K. i L. Europski sud je dao komparativni prikaz zakonodavstva država članica Vijeća Europe u pogledu sudjelovanja roditelja lišenog prava na roditeljsku skrb u postupku posvojenja, te je utvrđeno da ne postoji jedinstveni model prema kojem je riješeno to pitanje. Stoga, u nedostatku europskog konsenzusa, svaka država članica ima široku slobodu procjene u pogledu načina na koji će urediti to pitanje i osigurati roditeljima mogućnost očitovanja o posvojenju svog djeteta.
Pri donošenju novog Obiteljskog zakona 2015. godine, zakonodavac je uzeo u obzir utvrđenja iz presuda Europskog suda te je nastojao osigurati da biološki roditelji budu uključeni u proces posvojenja njihovog djeteta.
Tako se, kao načelo, propisuje da biološki roditelji daju pristanak na posvojenje djeteta (članak 188. Obz/2015). Izrijekom je navedeno da pristanak daju i roditelji koji su maloljetni, kao i oni koji su lišeni poslovne sposobnosti ako su u stanju razumjeti značenje pristanka na posvojenje. Pri tome ih centar za socijalnu skrb mora na prikladan način upoznati s pravnim i faktičnim posljedicama posvojenja. U slučaju da osoba lišena poslovne sposobnosti nije u stanju shvatiti značenje pristanka na posvojenje, njezin će pristanak nadomjestiti odluka suda. Rješenje koje zamjenjuje pristanak roditelja na posvojenje nadležni sud donosi u izvanparničnom postupku na prijedlog centra za socijalnu skrb (članak 493. ObZ/2015). Tijekom postupka sud će saslušati roditelja, a može saslušati i druge osobe koje su bliske s djetetom.
Osim u već navedenom, sud će donijeti odluku kojom nadomješta pristanak na posvojenje i u sljedećim slučajevima (članak 190. stavak 1. ObZ/2015):
- ako roditelj dulje vrijeme zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava ili svojim ponašanjem pokazuje nezainteresiranost za dijete, a posvojenje bi bilo za dobrobit djeteta
- ako roditelj zloupotrebljava ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava u kraćem razdoblju u tolikoj mjeri da postoji vjerojatnost da mu se više neće moći trajno povjeriti skrb o djetetu ili
- ako je roditelj nesposoban u tolikoj mjeri da nije trajno u stanju ostvarivati niti jedan sadržaj roditeljske skrbi i nema izgleda da će se dijete podizati u obitelji bližih srodnika, a posvojenje bi bilo za dobrobit djeteta.
Pristanak, pa tako ni rješenje suda kojim se nadomješta pristanak, nije potreban jedino u slučaju kada su roditelji umrli, nestali ili nepoznati, ili lišeni prava na roditeljsku skrb.
Može se primijetiti da niti Obiteljski zakon iz 2015. godine, jednako kao ni Obiteljski zakon iz 2003. godine, ne zahtijeva pristanak roditelja lišenih roditeljske skrbi za posvojenje djeteta, niti im daje položaj stranke u postupku posvojenja. Zakonsko rješenje prema kojem se ne zahtijeva pristanak na posvojenje roditelja koji je lišen prava na roditeljsku skrb u skladu je i s Bijelom knjigom o načelima koja se odnose na uspostavu i pravne posljedice roditeljstva2 te Europskom konvencijom o posvojenju.
Međutim, prema Obiteljskom zakonu iz 2015. pravo na informiranost i uključenost roditelja u postupak posvojenja ostvaruje se kroz zakonsku obvezu da im se omogući izražavanje mišljenja o posvojenju djeteta. Tako je u članku 210. Obiteljskog zakona propisana obveza centra za socijalnu skrb da u postupku posvojenja omogući roditelju lišenom prava na roditeljsku skrb izražavanje mišljenja o mogućnosti da dijete bude posvojeno. To mišljenje, iako treba biti uzeto u obzir pri donošenju odluke o posvojenju, nije obvezujuće za tijela koja donose odluke u postupku posvojenja, ali se obvezom nadležnog tijela da sasluša roditelja, prije svega roditeljima omogućuje dobivanje informacije o tome da je pokrenut postupak za posvojenje njihovog djeteta, te prilika za iznošenje svega onoga što smatraju da treba uzeti u obzir prije donošenja definitivne odluke o posvojenju. Uz to, roditelji koji prema članku 176. Obz/2015 imaju pravo tražiti vraćanje roditeljske skrbi, imaju priliku to učiniti prije nego što njihovo dijete bude posvojeno, čime se onemogućuje ponavljanje situacije iz predmeta A. K. i L., gdje je utvrđeno da je podnositeljica, iako joj je domaći zakon pružao mogućnost da pokuša vratiti roditeljsku skrb, nije imala stvarnu mogućnost iskoristiti to pravo, jer je dijete posvojeno bez njezinog znanja, što je saznala tek nakon što je podnijela zahtjev za vraćanje roditeljske skrbi.
Takva zakonska rješenja čine se prikladnima za otklanjanje nedostataka koje je utvrdio Europski sud u presudama X. protiv Hrvatske i A. K. i L. protiv Hrvatske, a tiču se nedovoljne uključenosti bioloških roditelja lišenih poslovne sposobnosti, odnosno roditeljske skrbi, u postupak posvojenja njihova djeteta.
Ove mjere, ponavljamo, ne znače da posvojenje ovisi o mišljenju saslušanog roditelja ili da do posvojenja neće doći ako se roditelj tome protivi, onda kada ono jest u najboljem interesu djeteta. Tim mjerama cilj je zaštititi prava bioloških roditelja da budu informirani i dati im priliku da se izjasne prije donošenja tako važne i neopozive odluke kojom se raskidaju sve veze s njihovim djetetom.
5. Umjesto zaključka
Izvršenje presuda X. protiv Hrvatske te A. K. i L. protiv Hrvatske još uvijek nije okončano jer Odbor ministara Vijeća Europe tek treba ocijeniti jesu li mjere koje je poduzela Republika Hrvatska u cilju izvršenja ove presude prikladne za sprječavanje budućih sličnih povreda. Tek donošenjem završnih (konačnih) rezolucija nadzor nad izvršenjem presuda bit će okončan, a presude će se moći smatrati izvršenima.
U tom kontekstu, valja podsjetiti da je nadležno ministarstvo u procesu izrade novog Obiteljskog zakona, te da se radna skupina zadužena za izradu zakona odlučila na sveobuhvatne izmjene, odnosno donošenje novog Obiteljskog zakona.
Kao što je poznato, nacrt prijedloga navedenog zakona je u kratkom roku povučen iz savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, te nije bilo dovoljno vremena kako bi se temeljito razmotrile sve njegove odredbe relevantne za posvojenje. Međutim, moglo se primijetiti da su u prijedlogu zakona izostale odredbe koje se tiču informiranja roditelja lišenih poslovne sposobnosti, odnosno prava na roditeljsku skrb o postupku posvojenja i davanju prilike za izražavanje svojeg mišljenja u vezi s posvojenjem.
S obzirom na to da novi nacrt prijedloga zakona još uvijek nije dostupan javnosti, ostaje tek vidjeti je li, i na koji način, osigurana uključenost bioloških roditelja u postupak posvojenja.
Treba naglasiti da sadašnje zakonsko rješenje ne predstavlja jedini ispravan način izvršenja presuda X. te A. K. i L., jer Europski sud u pravilu ne nalaže državi konkretne mjere koje mora poduzeti radi izvršenja pojedine presude. No, na koje god se mjere država odluči, one moraju biti takve da mogu ispraviti utvrđeni nedostatak – konkretno – nedovoljnu uključenost roditelja lišenih poslovne sposobnosti, odnosno roditeljske skrbi u postupku posvojenja djeca. Stoga ostaje vidjeti hoće li novi nacrt Obiteljskog zakona predvidjeti mjere, i kakve, za uključivanje takvih roditelja u proces posvojenja.
Moguće je da će Odbor ministara donijeti rezoluciju o izvršenju presuda X. i A. K. i L. i prije donošenja novog Obiteljskog zakona, na temelju informacija koje je Republika Hrvatska dana 4. listopada 2017. dostavila Odboru ministara3, a koje se temelje na zakonskim rješenjima Obiteljskog zakona iz 2015. godine. No, ta činjenica neće spriječiti ponovno otvaranje i nadzor nad izvršenjem predmeta iz te grupe u slučaju da se pred Europskim sudom ponovno pojavi istovjetan problem nedovoljne uključenosti u postupak posvojenja.
Morana Briški
____________
^ 1 Akcijsko izvješće Republike Hrvatske u postupku izvršenja presude X. protiv Hrvatske od 25. srpnja 2017., http://hudoc.exec.coe.int/eng?i=DH-DD(2011)612E
^ 2 White Paper on principles concerning the establishment and legal consequences of parentage: https://rm.coe.int/16807004c6
^ 3 Akcijsko izvješće Republike Hrvatske u postupku izvršenja presude X. protiv Hrvatske od 4. listopada 2017., http://hudoc.exec.coe.int/eng?i=DH-DD(2017)1135E