Zaštita vlasništva u kontekstu kontrole korištenja imovine

U ozračju suvremenih tijekova "prljavog" novca i s njime povezanih kriminalnih praksi širom svijeta, od trgovine ljudima, trgovine oružjem i drogama te s/tvarima kojima je slobodan promet zabranjen ili ograničen zakonima, prekršajni i kazneni sudovi te naposljetku Ustavni sud Republike Hrvatske, susreću se s pitanjima vezanima uz vraćanje privremeno oduzetog novca i standardima koje je u tom segmentu jasno postavio Europski sud za ljudska prava u predmetu Boljević protiv Hrvatske, presuda od 31.1.2017., zahtjev br. 43492/11, u kojem je utvrđena povreda članka 1. stavka 1. Protokola br. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno povreda zaštite vlasništva u kontekstu kontrole zaštite imovine, što je imanentno članku 48. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske.

U redovnim postupcima koji su prethodili donošenju rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3485/2010 kojim je ustavna tužba Isata Boljevića odbačena jer nisu utvrđene pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, proveden je prekršajni postupak. U tom postupku utvrđeno je da je Isat Boljević, državljanin Crne Gore, u dva navrata unio u Republiku Hrvatsku iz zemlje koja se ne nalazi u sastavu Europske unije i bez prijave carinskim službenicima, gotovinske svote veće od propisanih 10.000,00 eura, ukupno 180.000,00 eura, položivši naknadno navedeni iznos u jednoj od banaka u Republici Hrvatskoj. Tijekom prekršajnog postupka pred Financijskim inspektoratom Ministarstva financija i pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, uz izrečenu sankciju u vidu novčane kazne u iznosu od 10.000,00 kuna, primijenjena je i zaštitna mjera oduzimanja cjelokupne svote novca od 180.000,00 eura.

Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a potom i u zahtjevu koji je podnio Europskom sudu za ljudska prava, okrivljenik, odnosno podnositelj, istaknuo je da je takva odluka državnih tijela o oduzimanju cjelokupne novčane svote koju nije prijavio prilikom prijelaza državne granice - pretjerana.

U odluci Europskog suda za ljudska prava utvrđeno je da je primijenjena mjera oduzimanja novca iako zakonita, jer je bila utemeljena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske odredbama mjerodavnih domaćih zakona te ostvarila legitiman cilj – borbu protiv pranja novca, nije bila i razmjerna, s obzirom da se prekršaj, koji je podnositelj nesporno počinio, sastojao u propustu obveze prijavljivanja novca prilikom prelaska državne granice iz zemlje koja nije članica Europske unije, a sve sukladno članku 40. Zakona o deviznom poslovanju koji glasi: "Unošenje gotovine u Europsku uniju i iznošenje gotovine iz Europske unije", (1) Fizičke osobe koje ulaze u Europsku uniju ili izlaze iz Europske unije preko Republike Hrvatske, a prenose gotovinu u vrijednosti od 10.000,00 eura ili većoj, dužne su u skladu sa člankom 3. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1889/2005 Ministarstvu financija – Carinskoj upravi prijaviti podatke iz članka 3. stavka 2. iste Uredbe, u pisanom obliku na obrascu za prijavu koji je dostupan u carinskim uredima na graničnim prijelazima i objavljen na internetskim stranicama Ministarstva financija – Carinske uprave i Financijskog inspektorata. (2) Pojam „gotovina“ u ovom članku ima značenje identično definiciji istog pojma u Uredbi (EZ) br. 1889/2005.“."

U navedenoj odluci istaknuto je da prijenos novca preko državne granice sam po sebi nije zabranjena radnja niti je propisano ograničenje iznosa gotovine koji se smije unijeti, a bitna je i okolnost da u konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva nije bio optužen za neko od kaznenih djela vezanih uz oduzeti novac, presudivši da je Republika Hrvatska povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, jer je oduzimanje novca bilo nerazmjerno i predstavljalo je prekomjeran teret za podnositelja.

Iz izloženog su razvidna tri uvjeta koja trebaju biti kumulativno ispunjena kako bi mjera oduzimanja gotovog novca u opisanim situacijama bila opravdana i dopuštena prema ustavnim i konvencijskim standardima: prvi uvjet je da mjera mora biti zakonita, odnosno, mora biti propisana pozitivnim propisima zemlje čija je tijela trebaju primijeniti. Temelj za primjenu navedene mjere u hrvatskom zakonodavstvu imamo u već spomenutima Zakonu o deviznom poslovanju i Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma. Drugi uvjet koji mora biti ispunjen je postojanje jasnog legitimnog cilja koji treba postići primjenom navedene mjere, a radi se, uobičajeno, o nekom javnom ili društvenom općem interesu, kao što je to, primjerice, sprječavanje prikrivanja protuzakonito stečenog novca. Posljednji uvjet je postojanje razmjernosti koja mora pomiriti, s jedne strane, miješanje u pravo privatnog vlasništva osobe prema kojoj je mjera primijenjena te, s druge strane, cilj koji primjenom te mjere treba ostvariti. Razmjernost kao načelo u balansiranju navedenim kategorijama procjenjuje se stavljanjem u odnos mjeru oduzimanja novca i težinu protupravnog postupanja počinitelja prema kojem mjera treba biti primijenjena. To se postiže imajući u vidu samo konkretne slučajeve i stvarne činjenice, a ne hipotetske ili zamišljene situacije ili standarde, što znači da bez konkretnih dokaza koji bi upućivali da je osoba koja prenosi gotov novac u određenom iznosu koji nije prijavila na državnoj granici i unijela ga tako u Europsku uniju ujedno i počinitelj kojeg od kaznenih djela koruptivnog karaktera ili drugog kaznenog djela ili prekršaja povezanog upravo s tim novcem (primjerice, kaznena djela utaje poreza i carine, krivotvorenja novca, primanja i davanja mita u gospodarskom poslovanju, terorizam, trgovanje ljudima i mnoga druga).

Stoga u slučajevima kada nedostaje neki od kumulativno propisanih uvjeta za opravdanu i razmjernu primjenu mjere oduzimanja novca u opisanim okolnostima, izostaje i primarna svrha te mjere, budući da ona ne smije predstavljati kažnjavanje počinitelja za neprijavljivanje unosa novca i preventivno odvraćanje od mogućih istih budućih postupanja. Naime, takva svrha (generalno preventivna i specijalno preventivna), u slučaju da se ne radi o dodatnom kvalifikatornom momentu - dokazanom počinjenju kaznenog djela povezanog sa spornim novcem - postiže se upravo izricanjem sankcija koje mjerodavni zakoni i predviđaju za opisana postupanja, u kojim je slučajevima primjena mjere oduzimanja novca pretjerano represivna, nerazmjerna i protivna ustavnom i konvencijskom standardu na pravo mirnog uživanja vlasništva.

Europski sud za ljudska prava u predmetu Gabrić protiv Hrvatske, presuda od 5.2.2009., zahtjev br. 9702/04, utvrdio je istu povredu članka 1. Protokola br. 1 istaknuvši među ostalim: "(...) 39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena – u ovome predmetu nije poštovana dužnost prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede, koja, međutim, nije bila utvrđena (kao na primjer djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera oduzimanja o kojoj se ovdje radi nije bila namijenjena kao materijalna naknada štete – budući da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporedi predmet Bendenoun v. France, 24. veljače 1994., stavak 47., Series A br. 284). U ovome je predmetu podnositeljici zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano, niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija nije bila dovoljna za postizanje željenoga odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, po mišljenju Suda, oduzimanje cijeloga iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu kaznu, bilo nerazmjerno, jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret. 40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1."

Slijedom potonje odluke Europskog suda za ljudska prava, Visoki prekršajni sud RH na sjednici Odjela za gospodarske prekršaje donio je zaključak o primjeni standarda Europskog suda postavljenih u presudi Gabrić protiv Hrvatske u predmetima sličnih pravnih pitanja.