Odluka Europskog suda za ljudska prava od 22. ožujka 2016. br. 74936/12 u predmetu Petolas protiv Hrvatske
Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) Konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencija). U zahtjevu je tvrdio da je povrijeđeno njegovo pravo na dom zbog odluke domaćih sudova o iseljenju iz stana u kojem je živio dugi niz godina.
Protiv podnositelja je 1984. godine pokrenut postupak za iseljenje iz stana u društvenom vlasništvu povodom tužbe Općine Novi Zagreb (sada: Grad Zagreb). Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2008. godine podnositelju je naloženo iseljenje iz stana jer je utvrđeno da je u stan uselio bez valjane pravne osnove.
Dana 20. veljače 2012. godine Grad Zagreb je pokrenuo ovršni postupak za iseljenje podnositelja iz stana. Nakon donošenja rješenja o ovrsi, postupak ovrhe je prekinut do rješavanja podnositeljevog zahtjeva za davanje gradskog stana u najam izvan liste prvenstva sukladno Odluci o najmu stanova. Podnositeljev zahtjev za davanje stana u najam izvan liste prvenstva odbačen je dana 11. prosinca 2015. godine jer podnositelj nije dostavio traženu dokumentaciju.
Europski sud utvrdio je da je zahtjev podnositelja očigledno neosnovan, jer u okolnostima ovog predmeta iseljenje podnositelja zahtjeva nije nerazmjerno s legitimnim ciljevima zbog kojih je iseljenje naloženo (gospodarska dobrobit zemlje i zaštita prava drugih).
Europski sud je najprije zaključio da podnositelj ima dovoljne i trajne veze sa stanom u kojem je stanovao od 1972., pa se on ima smatrati njegovim „domom“ za potrebe članka 8. Konvencije, bez obzira što nije imao pravni temelj za njegovo korištenje.
Sud je već presudio da samo postojanje pravomoćne presude kojom se nalaže osobi da se iseli iz stana predstavlja miješanje u pravo osobe na poštivanje njezinog doma, bez obzira na činjenicu da presuda još nije ovršna.
Međutim, u ovom predmetu miješanje je bilo zakonito, imalo je legitiman cilj i bilo je nužno u demokratskom društvu.
Naime, Europski sud je istaknuo da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojima je do sada utvrđivao povredu prava na dom zbog neprovođenja testa razmjernosti. Za razliku od tih predmeta, u kojima su podnositelji uselili u stanove na temelju valjanih dokumenata, podnositelj u ovom predmetu nije dokazao da je imao dokument koji mu je omogućio useljenje u stan.
Drugo, Europski sud je ocijenio da se domaći sudovi u ovom predmetu nisu ograničili na puko utvrđivanje činjenice da podnositelj nije imao pravo na korištenje stana, već su razmatrali i to je li njegovo pravo da stanuje u spornom stanu moglo proizaći iz činjenice dugotrajnog korištenja stana. Pritom su utvrdili da je podnositelj prije podnošenja tužbe za iseljenje dva puta pozivan da regulira svoj status, ali je ignorirao te pozive, a uz to nije plaćao stanarinu.
Napominjući da redovni sudovi nisu dužni na vlastitu inicijativu provoditi test razmjernosti u svim predmetima u kojima se traži iseljenje, Europski sud je primijetio da se podnositelj tijekom domaćeg postupka nije pozivao na svoje pravo na dom.
Konačno, podnositelj je i nakon pravomoćne presude za iseljenje pozvan od strane Grada Zagreba da regulira svoj status u vezi predmetnog stana, no, unatoč ponovljenim pozivima za dostavu dokumentacije, podnositelj to nije učinio.
Slijedom navedenog, Europski sud je odbacio podnositeljev zahtjev kao očigledno neosnovan.
Morana Briški, mag. iur.