Europski sud za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) u nekoliko odluka zauzeo je značajna stajališta koja se primjenjuju prilikom odlučivanja o pravima duševno oboljelih osoba, a koja je u svoju praksu ugradio i Ustavni sud. Osnovni standard zaštite prilikom odlučivanja o prisilnom smještaju utvrđen je presudom Varbanov protiv Bugarske (presuda, 5. listopada 2000., zahtjev br. 31365/96, § 45.), kojom su postavljena tri "minimalna" uvjeta za pritvaranje osobe zbog duševne bolesti. Prvi uvjet je da se mora pouzdano dokazati ("objektivnim medicinskim vještačenjem") da je riječ o duševno oboljeloj osobi (iznimka su hitni postupci), drugi je da duševni poremećaj osobe "mora biti takvog stupnja težine da uistinu nalaže prisilno zatvaranje", a posljednji se tiče odluke o valjanosti daljnjeg zatvaranja, koja "ovisi o trajanju utvrđenog duševnog poremećaja". Posljednje znači da produljenje pritvaranja osobe ovisi o "intenzitetu poremećaja", što zahtijeva daljnje psihijatrijske dokaze temeljene na objektivnom medicinskom vještačenju.
U ustavnopravnom postupku ocjenjuje se jesu li nadležna tijela (sudovi) detaljno ispitala svako lišenje slobode kako bi osobe lišene slobode uživale djelotvornu procesnu zaštitu protiv proizvoljnog/arbitrarnog pritvaranja, s obzirom da je njihova zadaća upravo ocijeniti dokaze koji su pred njima izvedeni u konkretnom predmetu te potom jesu li donijeli odluku o tome treba li pojedinac biti lišen slobode kao "duševni bolesnik".
Zaštita duševno bolesnih osoba sadržana je u članku 5. stavku 1. točka (e) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: Konvencija) koji, među ostalim, propisuje da svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost te da se nitko ne smije lišiti slobode, osim (...) ako se radi o pritvaranju umobolnika (...) i u postupku propisanom zakonom. Člancima 16. i 22. Ustava Republike Hrvatske propisani su standardi za zakonito oduzimanje slobode, koji osim za (istražni) zatvor/pritvor vrijede i za prisilni smještaj. Navedeni ustavni standardi nalažu, jednako kao i Konvencijski, da ako se radi o zakonitom lišenju slobode, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti jasna i učinkovita jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje pate od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava svako ograničenje prava na slobodu. Pravo na slobodu osoba s duševnim smetnjama stoga se može ograničiti samo pod citiranim uvjetima i u propisanim slučajevima.
Osim na ustavnoj i konvencijskoj razini, prava neubrojivih osoba propisuje i Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN broj 76/14.; u nastavku: ZZODS), Zakon o zaštiti prava pacijenata (NN broj 169/04 i 37/08; u nastavku: ZoZPP) te Zakon o kaznenom postupku (u nastavku: ZKP).
Novi ZZODS nije odstupio od osnovnih načela i standarda postupanja prema osobama s duševnim smetnjama, nego je ojačao njihova prava i propisao bolju zaštitu, uskladivši ga prvenstveno s međunarodnim dokumentima (Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, UN-ovom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, praksom Europskog suda za ljudska prava i dr.) te sa ZKP-om. Zakonodavac je zakon uskladio s potrebama uočenima u praksi, te uveo, primjerice, psihijatrijsko liječenje neubrojive osobe na slobodi, mogućnost davanja izjave za slučaj buduće nesposobnosti za davanje pristanka, unaprjeđenje odredbi koje propisuju dobrovoljni smještaj, a posebna pažnja usmjerena je i unapređenju teksta ZZODS-a u smjeru pojačane zaštite djece s duševnim smetnjama. Uvedena je i treća kategorija smještaja neubrojivih osoba - smještaj bez pristanka - što je usklađenos presudama ESLJP-a u predmetima H. L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2004.), Shtukaturov protiv Rusije (2008.), S. protiv Bugarske (2012.) i S. protiv Češke Republike (2012.) kao i po uzoru na komparativna legislativna rješenja. Smještaj bez pristanka odnosi se na osobe s duševnim smetnjama za koje je pristanak dala osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik (zamjenski pristanak), kojim rješenjem je omogućeno usklađivanje s međunarodnim standardima.
Europski sud za ljudska prava zauzeo je načelna stajališta u svojim presudama (v. Winterwerp protiv Nizozemske, presuda, 24. listopada 1979., zahtjev br. 6301/73, Varbanov protiv Bugarske, presuda, 5. listopada 2000., zahtjev br. 31365, Stanev protiv Bugarske, presuda, 17. siječnja 2012., zahtjev br. 36760/06 i dr.) u odnosu na primjenu članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije. Načelna stajališta ESLJP je ponovio i u presudi M. S. (br. 2) protiv Hrvatske, (presuda, 19. veljače 2015., zahtjev br. 75450/12),istaknuvši da lišenje slobode nije dovoljno uskladiti sa zahtjevima postavljenima člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije koja zahtijeva usklađivanje s mjerodavnim propisima, već lišenje slobode mora biti ocijenjeno nužnim u konkretnim okolnostima.
Za ustavnosudsku praksu relevantni su i pravni standardi koji proizlaze iz presude ESLJP-a Mooren protiv Njemačke koji nalažu da lišavanje slobode mora biti u skladu s materijalnim i procesnim pravilima domaćeg prava, zatim da domaće pravo mora biti određene kvalitete (to jest da samo domaće pravo mora poštivati zahtjeve Konvencije, posebno načelo pravne sigurnosti) te da svako lišenje slobode mora biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti. Lišenje slobode bit će arbitrarno unatoč zakonitosti prema domaćem pravu, ako su utvrđeni elementi zle vjere ili varanja državnih vlasti (suda), ako su sudovi nepravilno primijenili pravo na štetu osobe o kojoj se odlučuje, ako odluka o lišenju nema dostatno i relevantno obrazloženje, a važna je i brzina kojom su domaći sudovi donosili zamjenska rješenja kojima se određuje lišenje slobode koje je ili isteklo (pa ga treba produljiti) ili je utvrđeno nevaljanim.
Kada je riječ o načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštivanja domaćeg prava, relevantno je stajalište da nepoštivanje domaćeg prava ima za posljedicu i povredu Konvencije. Naknadno utvrđenje višeg domaćeg suda da je niži sud pogriješio na temelju domaćeg prava kad je donio rješenje (nalog) o lišenju slobode neće u svakom slučaju retroaktivno utjecati na valjanost lišenja slobode u međurazdoblju, već je potrebno utvrditi je li sudsko rješenje o lišenju slobode utemeljeno na "teškoj i očiglednoj nepravilnosti" u iznimnom smislu u kojem tu nepravilnost shvaća ESLJP ili je riječ o rješenju koje je ustvari valjano i djelotvorno, osim ako i sve dok ga ne ukine viši sud.
Uz judikaturu ESLJP-a koja se odnosi na druge države članice, odluka ESLJP-a u predmetu X i Y protiv Hrvatske (2011.) utjecala je na proširenje ovlasti županijskih sudova na način da nisu isključivo vezani mišljenjem vještaka psihijatra već mogu utvrđivati sve činjenice i izvoditi dokaze od važnosti za donošenje sudske odluke neovisno o prijedlozima stranaka, čime je ispunjena jedna od zahtijevanih mjera u izvršenju te presude.
Nadalje, pravo osobe s duševnim smetnjama da sudjeluje u postupku koji se na nju odnosi u skladu je s pravnim stajalištem zauzetim u presudi ESLJP-a u predmetu Shtukaturov protiv Rusije (2008.), a osiguranjem prisutnosti osobe s duševnim smetnjama na glavnoj raspravi ispunjava se i jedna od generalnih mjera u spomenutoj odluci X i Y protiv Hrvatske. U kontekstu jamstva za preispitivanje sukladnosti s procesnim i materijalnim uvjetima koji su ključni za zakonitost lišavanja slobode pojedinca u smislu Konvencije, sudski postupak ne treba uvijek imati ista jamstva kao ona koja zahtijeva članak 6. stavak 1. Konvencije, međutim, važno je da osoba o kojoj se odlučuje ima pristup sudu i mogućnost da bude saslušana osobno ili, kada je potrebno, putem nekog oblika zastupanja, što je kao standard istaknuto u presudi Stanev protiv Bugarske.
Prikazane standarde Ustavni sud primjenjuje prilikom ocjene ustavnih tužbi vezanih za pitanja prisilnog smještaja i drugih prava neubrojivih osoba. Tako je u odluci broj U-III-726/2014 od 3. srpnja 2014. (NN br. 90/14), kojom je usvojio ustavnu tužbu naveo da "(...) Uzimajući u obzir smisao članka 31. stavaka 1. i 2. ZZODS-a te razmatranjem činjenica i okolnosti predmeta kao i navoda ustavne tužbe, Ustavni sud nije našao opravdani razlog ili druge objektivne okolnosti, koje bi dopustile da podnositelja institucionalno vještači sudski vještak psihijatrijske struke koji je istovremeno bio zadužen za liječenje podnositelja u Bolnici za osobe lišene slobode. Stoga Ustavni sud smatra da se provođenje spornog vještačenja, sagledavajući sudski postupak u cjelini, ne doima pravično u odnosu na podnositelja te ne predstavlja zakoniti temelj za donošenje osporene prvostupanjske presude." Naime, u izloženom slučaju utvrđena je povreda prava na pravično suđenje, jer redovni sudovi nisu iznijeli ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoje odluke, odnosno svoja pravna stajališta nisu obrazložili na način koji bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja. To stoga što su obje presude obrazložene isključivo pozivanjem na vještačenje ili pozivanjem na mišljenje vještaka koji je u trenutku vještačenja i liječio podnositelja, a kojeg je odabrala, sukladno zakonskim propisima, suprotstavljena strana (općinski državni odvjetnik) i koji vještački nalaz i mišljenje podnositelj nije mogao na jednak način provjeriti ili preispitati provođenjem predloženog drugog vještačenja. Stoga je postojala objektivna potreba za preispitivanjem navoda vještaka psihijatra i to provođenjem drugog, institucionalnog vještačenja od strane neovisnog vještaka psihijatrijske struke koji ujedno nije liječnik podnositelja ustavne tužbe.
U odluci broj U-III-1048/2015 od 15. prosinca 2015. (NN br. 140/15) kojom je usvojena ustavna tužba, ocijenjeno je da je za "zakonitost" lišavanja slobode pojedinca bitno postojanje prava na pristup sudu, kao i mogućnost da bude saslušan osobno ili, kada je potrebno, kroz neki oblik zastupanja, odnosno da pojedinac koji je prisilno zadržan u psihijatrijskoj ustanovi zbog svog psihičkog stanja treba, osim ako ne postoje posebne okolnosti, dobiti učinkovito pravno zastupanje, a koje su nadležni sudovi dužni s pojačanom dužnošću nadzirati. U konkretnom slučaju, kontakt između odvjetnika i podnositelja je izostao, jer je sve radnje u postupku prisilnog smještaja podnositelj poduzimao sam u svoje ime, a pasivnost u zastupanju pokazao je i drugi odvjetnik. Sudovi nisu poduzeli potrebne mjere kako bi ispravili takav položaj podnositelja kojega su time lišili zahtjeva učinkovite pravne pomoći u postupku produljenja njegovog prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, a uredujući sudac nije prilikom posjete podnositelja obavijestio o njegovim pravima ili razmotrio bilo kakvu mogućnost njegovog sudjelovanja u raspravi. Stoga nadležni sudovi u konkretnom slučaju nisu zadovoljili uvjet potrebite procedure, jer nisu osigurali da postupak bude lišen proizvoljnosti, kako je propisano člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije.
Odlukom Ustavnog suda broj U-III-3797/2015 od 4. veljače 2016. usvojena je ustavna tužba podnositelja, jer je utvrđeno da sudac Županijskog suda tijekom postupka nije pribavio novi nalaz i mišljenje vještaka psihijatra o psihičkom stanju i daljnjoj potrebi prisilnog smještaja podnositelja, već je rješenje o (daljnjem) produljenju prisilnog smještaja donio prihvativši u cijelosti sadržaj prijedloga liječnika vještaka koji se temelji na ranije provedenim psihijatrijskim vještačenjima iz 2007. i dopuni iz 2011. godine. Razlozi kojima se u prvostupanjskom rješenju pokušava "opravdati" daljnji prisilni smještaj podnositelja nisu bili dostatni s obzirom na dugogodišnji prisilni boravak podnositelja u psihijatrijskoj ustanovi i dulji protek vremena (četiri godine) od posljednjeg nalaza i mišljenja sudske vještakinje, te njegove nadopune. Sud se prilikom odlučivanja o daljnjem prisilnom zadržavanju podnositelja u psihijatrijskoj ustanovi nije poslužio novim psihijatrijskim nalazom i mišljenjem (koji je donesen u razdoblju nakon pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja) već je svoju procjenu o produljenju prisilnog smještaja utemeljio prihvaćanjem argumenata iz prijedloga koji je zasnovan na ranije provedenim vještačenjima. Navedeno ne može zadovoljiti zahtjeve djelotvorne procesne zaštite protiv proizvoljnog produljenja prisilnog smještaja; naime, osporena rješenja nisu zasnovana na valjanim psihijatrijskim dokazima utemeljenim na objektivnom medicinskom vještačenju. Stoga nadležni sudovi u konkretnom slučaju nisu zadovoljili uvjet potrebite procedure, jer nisu osigurali da postupak bude lišen proizvoljnosti kako je to propisano člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije.
Stoga, da bi se poštivala prava iz članka 16. i 22. Ustava RH, koja su imanentna članku 5. stavku 1. točki (e) Konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti jasna i učinkovita jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje pate od duševnih poremećaja i na potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava svako ograničenje prava na slobodu. To je prvenstveno zadaća nadležnih tijela koja ocjenjuju dokaze koji su pred njima izvedeni u konkretnom predmetu, koja donose odluku o tome treba li pojedinac biti lišen slobode kao "duševni bolesnik" te koja moraju detaljno ispitati svako lišenje slobode kako bi osobe lišene slobode uživale djelotvornu procesnu zaštitu protiv proizvoljnog, odnosno, arbitrarnog pritvaranja.
Ivana Đuras, dipl. iur., samostalna ustavnosudska savjetnica