U središtu

Tko snosi trošak odvjetnika kao punomoćnika radničkog vijeća u parničnom postupku?

30.11.2016 Radničko vijeće značajno je za očuvanje radničkih prava. Čine ga osobe koje su izabrane da bi štitile i promicale prava radnika, iako najčešće nemaju znanja potrebna za rješavanje svih pitanja koja se pojavljuju u vezi njihovog djelovanja. Stoga je člankom 154. st. 4. i 5. Zakona o radu određeno da radničko vijeće može zatražiti mišljenje stručnjaka o pitanjima iz svog djelokruga, a koji troškovi terete poslodavca u skladu sa sporazumom sklopljenim između poslodavaca i radničkog vijeća.

U pitanja iz djelokruga radničkog vijeća svakako bi spadala i pitanja koja se tiču parničnih postupaka u kojima je radničko vijeće stranka. Pritom se postavlja pitanje tko će snositi trošak odvjetnika kao punomoćnika radničkog vijeća u parničnom postupku?

Iz zakonske odredbe članka 154. stavak 4. Zakona o radu vidljivo je da je svrha te odredbe, temeljem koje trošak stručnog savjetovanja tereti poslodavca, bio pokušaj stvaranja ravnopravne pozicije između radničkog vijeća koje nema pravna znanja koja su potrebna za poduzimanje radnji i zastupanje svojih interesa u parničnom postupku u kojem je stranka i druge stranke u postupku koja ima imovinu te time i mogućnost zapošljavanja pravnika i angažiranja odvjetnika odnosno osobe koja ima pristup odgovarajućoj pravnoj pomoći.

U odgovoru na to pitanje prvenstveno treba ukazati na odredbe Zakona o radu koje reguliraju uvjete rada radničkog vijeća.

Tako je člankom 155. Zakona o radu (koji nosi naslov Nastupanje pred sudom) propisano da radničko vijeće može tužiti ili biti tuženo samo na temelju ovlaštenja, odnosno obveza utvrđenih Zakonom o radu ili drugim zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Radničko vijeće, a niti njegovi članovi, ne odgovaraju (u građanskopravnom smislu) za odluke koje donose. Bitno je naglasiti da taj članak propisuje da radničko vijeće ne može imati vlastitu imovinu.

Nadalje, prema članku 156. Zakona o radu (st. 5.-7.) poslodavac mora radničkom vijeću osigurati potreban prostor, osoblje, sredstva i druge uvjete za rad, članovima radničkog vijeća mora omogućiti osposobljavanje za rad u radničkom vijeću, a snosi i druge troškove koji u skladu sa Zakonom o radu, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom nastanu djelatnošću radničkog vijeća.

Dakle, ako radničko vijeće nema i ne može imati vlastitu imovinu tada ne bi imalo iz čega podmiriti nagradu i trošak odvjetnika, a Zakon o radu izričito je propisao da na teret poslodavca padaju troškovi nastali djelovanjem i radom radničkog vijeća. Stoga, ako to uzmemo u obzir, dolazimo do zaključka da i trošak odvjetnika kao punomoćnika radničkog vijeća u parničnom postupku također treba, neovisno o uspjehu radničkog vijeća u sporu, snositi poslodavac kod kojeg je osnovano radničko vijeće koje kao stranku u postupku zastupa odvjetnik.

Zauzimanjem stajališta da poslodavac nije u obvezi podmiriti trošak odvjetnika koji zastupa radničko vijeće u parničnom postupku, posebno uzevši u obzir odredbu iz koje jasno proizlazi da radničko vijeće ne može imati vlastitu imovinu iz koje bi podmirilo nagradu za rad odvjetnika te naknadu troškova u vezi s obavljenim radom, oduzelo bi se zakonsko pravo radničkog vijeća kao stranke u postupku da može, u parničnom postupku, ovlastiti na zastupanje odvjetnika kao profesionalnog pružatelja pravne pomoći (v. Darko Čavrak, Marina Gruban: Stranačka sposobnost radničkog vijeća, pravo radničkog vijeća na odabir punomoćnika i trošak zastupanja radničkog vijeća po punomoćniku odvjetniku, časopis Radno pravo, br. 5/2012).