Nedavno je Ustavni sud RH u Odluci broj U-III-3488/2013 od 30. lipnja 2016. usvojio ustavnu tužbu i ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7610/2010-11 od 11. travnja 2013. te mu predmet vratio na ponovni postupak.
Podnositelji u ustavnoj tužbi tvrde da su im navedenom presudom Visokog upravnog suda povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske. Tom osporenom odlukom Visokog upravnog suda odbijena je tužba podnositelja i potvrđeno je rješenje Grada V. G., Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo kojim je po pravu nadzora poništena lokacijska dozvola klasa: UP/I-350-05/2008-001/00436, ur. broj: 238-33-10-2009-9 od 25. ožujka 2009.
U svojoj ocjeni Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj: U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010. (NN 90/10), utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje, sadržana u članku 29. stavku 1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19. stavkom 2. Ustava.
Ustavni sud nadalje napominje da postupci pred sudovima i upravnim tijelima moraju biti u skladu s vladavinom prava koja se može poistovjetiti i s dobrim radom pravosuđa pa bi prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima, koja obvezuju Republiku Hrvatsku, bila iluzorna i teorijska, a ne stvarna i učinkovita kad ne bi postojala obveza sudbene vlasti da u postupku primijeni sva postupovna i materijalnopravna jamstva pravičnog suđenja, kao i obveza da svoje odluke obrazloži.
U ovom konkretnom slučaju ishođena je lokacijska dozvola koja je postala konačna i pravomoćna te je na temelju lokacijske dozvole izrađen i potvrđen glavni projekt. Inspekcijskim nadzorom provedenim 8. prosinca 2009. (prvi inspekcijski nadzor proveden po građevinskom inspektoru) utvrđeno je da je investitor u skladu sa zahtjevima i uvjetima određenim u pravomoćnoj lokacijskoj dozvoli ishodio glavni projekt i započeo s radovima u skladu s glavnim projektom.
Međutim, nakon prvog inspekcijskog nadzora proveden je i drugi inspekcijski nadzor Uprave za inspekcijske poslove Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva te je lokacijska dozvola poništena po pravu nadzora. Utvrđeno je da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 49. Prostornog plana uređenja Grada V. G. („Službeni glasnik Grada V. G.“ broj 10/06, u nastavku: Prostorni plan).
Dakle, za razliku od prvog inspekcijskog nadzora, u drugom inspekcijskom nadzoru utvrđena je nezakonitost iz navedenog razloga, iako se mjerodavne odredbe Prostornog plana nisu mijenjale. Drugim riječima, mjerodavni propis ostao je isti.
Zahtjev za djelotvornim „hijerarhijskim“ nadzorom zakonitosti upravnih akata koje donose niža upravna i druga javnopravna tijela neposredno primjenjujući zakone u konkretnim slučajevima, s jedne strane, i zahtjev za poštovanjem prava koja su stranke stekle tim upravnim aktima, s druge strane, suprotstavljaju se u onim slučajevima kad nadzorno državno tijelo naknadno utvrdi da je izdani upravni akt – kojim je stranka već stekla određeno pravo – nezakonit zbog pogreške ili propusta samog donositelja akta.
U takvim situacijama Ustavni sud, u pravilu, ne smatra ustavnopravno relevantnim razloge koji su doveli do pogreške ili propusta nadležnog tijela, donositelja pojedinačnog akta, u primjeni mjerodavnog materijalnog prava na konkretne slučajeve. Za Ustavni sud u pravilu je ustavnopravno relevantna isključivo činjenica da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana.
To pravno stajalište ustanovljeno je i u praksi Ustavnog suda (odluka broj: U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009., NN broj 67/09).
Takvo stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava, koji je u presudi Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. (zahtjev br. 32457/05) istaknuo sljedeće:
„Sud smatra da bi pogreške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Drugim riječima, rizik svake greške što je napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (...)“.
Navedeno pravno stajalište načelno je primjenjivo i u području prava gradnje, ali njegova primjena na konkretne slučajeve neposredno ovisi o pravnim svojstvima samog pojedinačnog akta kojim se privatnim osobama priznaje pravo gradnje.
Polazeći od specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, potrebno je odgovoriti na pitanje je li u slučaju podnositelja moglo nastati legitimno očekivanje, odnosno, da li se kod podnositelja legitimno očekivanje temeljilo na razumno opravdanom povjerenju da se konačni pravomoćni upravni akt neće mijenjati osobito imajući u vidu činjenicu da je već jedanput bio predmetom inspekcijskog nadzora.
Ustavni sud smatra da su državna tijela i sud u provedenom postupku bili obvezni utvrditi činjenicu je li pravomoćna i konačna lokacijska dozvola, u relevantno vrijeme konstituirala „legitimno očekivanje“ na strani podnositelja ustavne tužbe da imaju pravo gradnje u skladu s potvrdom glavnog projekta.
Ustavni sud podsjeća da nije sporno da su podnositelji postupali u skladu sa zahtjevima i uvjetima određenim u pravomoćnoj lokacijskoj dozvoli i potvrđenom glavnom projektu, što je utvrdio građevinski inspektor prvim inspekcijskim nadzorom provedenim 8. prosinca 2009. u kojem je utvrđeno da je investitor započeo s radovima u skladu s potvrdom glavnog projekta.
Međutim, naknadno, drugim inspekcijskim postupkom Ministarstvo je po pravu nadzora poništilo lokacijsku dozvolu 24. svibnja 2010. jer je utvrđeno da nije u skladu sa člankom 49. Prostornog plana.
Ustavni sud ističe da eventualne pogreške i propusti državnih tijela ne mogu ići na štetu stranaka, imajući u vidu da su stranke s pouzdanjem u provedeni prvi inspekcijski postupak i pravomoćnu lokacijsku dozvolu bile uvjerenja da se njihova situacija neće promijeniti, odnosno, da mogu bez zapreke dovršiti gradnju.
Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da su osporenom odlukom Visokog upravnog suda podnositeljima, u konkretnom slučaju, povrijeđena prava iz članka 29. stavka 1. Ustava.