Presuda Europskog suda za ljudska prava od 22. ožujka 2016. br. 23682/13 u predmetu Guberina protiv Hrvatske
Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 14. (zabrana diskriminacije) Konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencija) u vezi sa člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (pravo na mirno uživanje vlasništva). U zahtjevu je tvrdio da je diskriminiran prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za oslobođenje od plaćanja poreza na nekretninu.
Podnositelj je sa suprugom i dvoje djece živio u stanu u stambenoj zgradi bez dizala, na trećem katu. Stan je kupio tri godine prije rođenja trećeg djeteta koje je rođeno s više fizičkih i mentalnih poteškoća, te je 2008. godine proglašen stopostotnim invalidom.
S obzirom da stan u kojem su do tada živjeli nije zadovoljavao potrebe najmlađeg djeteta, podnositelj je kupio kuću. Nakon kupnje kuće podnositelj je podnio zahtjev za oslobođenje od poreza na temelju članka 11. stavak 9. Zakona o porezu na promet nekretnina koji je propisivao mogućnost poreznog oslobođenja za osobu koja kupuje stan ili kuću kako bi riješila vlastito stambeno pitanje, te ako ta osoba ili članovi njezine obitelji nemaju u vlasništvu drugi stan ili kuću koja zadovoljava njihove stambene potrebe. Podnositelj je u zahtjevu naveo da je kupio kuću kako bi je prilagodio potrebama najmlađeg djeteta. Njegov zahtjev za oslobođenje od poreza je odbijen jer je nadležna porezna uprava utvrdila da stan koji već ima u vlasništvu zadovoljava potrebe njegove obitelji, s obzirom na površinu i ukupnu infrastrukturu poput struje i vode. Nadležna tijela nisu se osvrnula na zdravstveno stanje njegovog sina i činjenicu da u stambenoj zgradi ne postoji dizalo.
Europski sud je utvrdio da navodno diskriminatorno postupanje prema podnositelju zahtjeva zbog invaliditeta njegovog djeteta kojemu pruža skrb, predstavlja oblik diskriminacije na osnovi invaliditeta obuhvaćen člankom 14. Konvencije.
Europski sud je stoga morao ocijeniti je li postojalo različito postupanje među osobama u relativno sličnom položaju te je li postojalo objektivno i razumno opravdanje za takvo različito postupanje.
Nastojanjem da zamijeni predmetni stan kućom koja je prilagođena potrebama njegove obitelji, podnositelj je bio u usporedivom položaju u odnosu na bilo koju drugu osobu koja je mijenjala stan ili kuću kupnjom druge nekretnine opremljene, prema riječima mjerodavnih domaćih poreznih propisa, osnovnom infrastrukturom i tehničkim stambenim uvjetima. Njegova situacija ipak se razlikovala s obzirom na značenje izraza „osnovni infrastrukturni zahtjevi“ koji je, s obzirom na invaliditet njegovog sina, podrazumijevao potrebnu pristupačnost objektima kao što je, u konkretnom slučaju, dizalo.
Međutim, porezna uprava odbila je njegov zahtjev za oslobođenje od poreza na kupnju nekretnine koja zadovoljava stambene potrebe njegove obitelji, a da nisu razmotrene tvrdnje podnositelja glede specifičnih potreba njegove obitelji koje se odnose na invaliditet njegovog djeteta.
Stoga Europski sud smatra da nema sumnje da nadležna domaća tijela nisu prepoznala činjeničnu specifičnost situacije podnositelja u vezi s pitanjem osnovne infrastrukture i tehničkih stambenih uvjeta koji zadovoljavaju stambene potrebe njegove obitelji. Domaća tijela zauzela su previše strog stav u podnositeljevom predmetu, ne uzimajući u obzir specifične potrebe njegove obitelji prilikom primjene odredbi koje se odnose na „osnovne infrastrukturne zahtjeve“, za razliku od drugih predmeta u kojima se elementi poput površine stana ili pristupa struji, vodi i ostalim komunalnim uslugama, mogu smatrati adekvatnim i dovoljnim osnovnim infrastrukturnim zahtjevima.
Prilikom razmatranja ovog predmeta Europski sud uzeo je u obzir i međunarodne dokumente kojima je Republike Hrvatska preuzela obveze u pogledu prilagodbe, pristupačnosti i nediskriminacije osoba s invaliditetom te njihovog potpunog i jednakog sudjelovanju u svim aspektima društvenog života, te zaključio da nadležna tijela prilikom primjene domaćeg zakonodavstva nisu u dovoljnoj mjeri izašla u susret zahtjevima specifičnih aspekata podnositeljevog predmeta koji se odnose na invaliditet njegovog djeteta i, posebice, na tumačenja izraza „osnovni infrastrukturni zahtjevi“ za stambeno zbrinjavanje osoba s invaliditetom.
Osim što nadležna tijela nisu na odgovarajući način procijenila sve okolnosti predmeta, Europski sud smatra da nisu dala niti objektivno i razumno opravdanje za neuzimanje u obzir nejednakosti koje se odnose na situaciju podnositelja zahtjeva prilikom procjene njegove porezne obveze.
Slijedom navedenog došlo je do povrede članka 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1.
Morana Briški, mag. iur.