Među institutima službeničkog prava je i udaljenje iz službe (suspenzija), kada se službenik privremeno udaljava iz službe do okončanja drugoga pravnog postupka (u pravilu kaznenoga i/ili stegovnoga/disciplinskog), najčešće uz pravo na naknadu plaće koja je u određenoj mjeri manja od redovite plaće službenika.
Upravna stvar udaljenja iz službe zasebna je od povezane upravne stvari odlučivanja o stegovnoj odgovornosti službenika, pa se navedene dvije vrste upravnih stvari rješavaju u zasebnim upravnim postupcima, primjenom različitih materijalnopravnih pretpostavki.
Udaljenje iz službe je u domaćem pravu na sličan način uređeno u općem službeničkom zakonodavstvu (Zakonom o državnim službenicima, odnosno Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj /regionalnoj/ samoupravi), te u mjerodavnim odredbama posebnih (sektorskih) zakona, npr. u odnosu na položaj policijskih, carinskih i dr. službenika. Za potrebe ovog teksta poslužit ćemo se analizom relevantnih normi Zakona o državnim službenicima (dalje: ZDS).
Domaćim službeničkim zakonodavstvom propisane su tri glavne vrste suspenzije (udaljenja iz službe):
- fakultativna suspenzija, kada čelnik tijela može, ali ne mora službenika udaljiti iz službe, ako su za to ispunjene propisane pretpostavke (članak 112. stavka 1. ZDS-a);
- obligatorna suspenzija, kada je čelnik tijela dužan službenika udaljiti iz službe, kada je pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije (članak 112. stavak 2. ZDS-a);
- presumirana (automatska) suspenzija, kada se smatra da je službenik udaljen iz službe ako je protiv njega pokrenut istražni postupak i određen pritvor (članak 112. stavak 3. ZDS-a).
Iz spomenutog razlikovanja proizlaze i različiti načini određivanja odnosno utvrđivanja dana početka udaljenja iz službe, od kojeg dana službeniku ujedno pripadaju umanjena primanja. Nadalje, kod fakultativne i obligatorne suspenzije dan početka udaljenja se određuje, dok se kod presumirane (automatske) suspenzije taj dan utvrđuje.
O udaljenju iz službe odlučuje se rješenjem (upravnim aktom), pa je kod određivanja/utvrđivanja dana početka suspenzije na umu potrebno imati i odredbe o nastupu izvršnosti rješenja (članak 133. Zakona o općem upravnom postupku, dalje: ZUP). Žalba protiv prvostupanjskog rješenja o suspenziji, pri tome, nema odgodni učinak (članak 113. stavak 2. ZDS-a), pa izvršnost rješenja o udaljenju iz službe u pravilu nastupa danom dostave prvostupanjskog rješenja stranci, tj. službeniku (članak 133. stavak 2. ZUP-a).
Iz toga slijedi da kod fakultativne i obligatorne suspenzije kao dan udaljenja iz službe ne može biti određen datum koji je raniji od dana nastupa izvršnosti rješenja, pa nadležno tijelo u rješenju o udaljenju iz službe datum s kojim je službenik suspendiran može odrediti ili formulacijom kojom se na odredivi način definira dan početka suspenzije vezivanjem uz dan nastupa izvršnosti rješenja (bez preciziranja tog datuma u sâmome rješenju), ili određivanjem datuma koji nedvojbeno neće biti raniji od dana nastupa izvršnosti rješenja.
S druge strane, kod presumirane suspenzije, tijelo u rješenju utvrđuje početak tijeka suspenzije s danom kojim je otpočeo pritvor, neovisno o tome što će rješenje o udaljenju iz službe, po naravi stvari, službeniku u pravilu biti dostavljeno nakon toga dana.
dr. sc. Alen Rajko