Prilikom drugog noveliranja Zakona o upravnim sporovima (dalje: ZUS), između dvaju saborskih čitanja iz predloženog teksta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima otpala je intervencija kojom je bilo predviđeno da u članku 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a bude brisan tekst „(upravni akt)“.
Riječ je o normi sadržanoj u okviru regulacije predmeta upravnog spora, koja glasi:
(1) Predmet upravnog spora jesu:
1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,
U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima, upućenog u prvo saborsko čitanje, vezano uz spomenutu intervenciju navedeno je sljedeće:
Brisanjem pojma “upravni akt“ iz članka 3. stavka 1. važećeg Zakona, izbjegava se preusko tumačenje ovoga pojma, koji je objektivno širi od definicije koju nudi važeći tekst Zakona. Naime, kriteriji za prepoznavanje radi li se o upravnom aktu ili ne, nalaze se u njegovim obilježjima od kojih su primarne: konkretnost, autoritativnost, izravnost pravnih učinaka te da državni službenik mora djelovati u granicama svojih ovlasti, a sekundarne su one koje pomažu da se upravni akt prepozna kao takav, a ne smatraju se njegovim bitnim karakteristikama. Stoga zakonsko određivanje predmeta upravnog spora kao ocjene zakonitosti upravnog akta, koji se definira kao pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, onemogućuje pravo na pristup sudu u svim slučajevima koji nisu obuhvaćeni tom definicijom.
Međutim, smatramo da je tom prilikom predlagatelj pogrešno interpretirao značenje i smisao riječi „(upravni akt)“ u cjelini odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a, te da je stoga dobro da ta intervencija nije ušla u Konačni prijedlog Zakona, a posljedično ni u drugu novelu ZUS-a.
Naime, mišljenja smo da je interpretaciji spomenutog pojma potrebno prići obrnutim putem u odnosu na obrazloženje Prijedloga Zakona upućenog u prvo čitanje, te da predlagatelj tekst „(upravni akt)“ tumači kao sužavanje normativne definicije koja glasi: „pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke“, umjesto da se taj tekst interpretira na način kako je naveden i pozicioniran u toj normi, tj. tek kao skraćena alternacija temeljnog pojma pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke, a ne kao samostalni pojam, koji stoga ne sužava sadržaj ni doseg temeljnog pojma.
Pored toga, nakon – vjerojatno nepotrebnog – „protjerivanja“ pojma upravnog akta iz Zakona o općem upravnom postupku, taj je termin svoje „utočište“ u okviru generalne upravnopravne regulacije pronašao upravo u ZUS-u, i to tek u zagradama. Imajući na umu višedesetljetnu ukorijenjenost pojma upravnog akta u hrvatskome upravnom pravu, kao prijevoda još starijega francuskog izvornika acte administratif, pogrešno bi bilo taj termin brisati i iz ZUS-a. Ovdje niti normativno „smeta“ (dapače), niti sužava suvremeno poimanje termina pojedinačnih odluka koje mogu biti osporavane u upravnom sporu, već u novim okolnostima dobiva dodatni sadržaj. Pri tome dinamičnost sadržaja pojma upravnog akta nije ništa novo: upravo je pravna interpretacija tog pojma u kontekstu konkretnog slučaja desetljećima činila jedan od češćih i zahtjevnijih izazova upravnim službenicima i upravnim sucima.
dr. sc. Alen Rajko