U praksi se relativno često počelo pojavljivati pitanje treba li radniku isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor ako ga radnik nije izrijekom ili barem dovoljno određeno zahtijevao odnosno zatražio prije prestanka ugovora o radu, te od kojeg trenutka i na koji način počinje teći tijek zakonskih zateznih kamata za takvu tražbinu.
U smislu pravilnog postupanja u toj pravnoj situaciji treba reći da članak 82. Zakona o radu (Narodne novine 93/14) propisuje da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu dužan radniku, koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Prema istom članku Zakona o radu naknada, odnosno visina naknade, određuje se razmjerno broju preostalih dana godišnjeg odmora koji nisu iskorišteni.
Nadalje, članak 80. Zakona o radu propisuje da je ništetan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.
Samo pravo na godišnji odmor, trajanje godišnjeg odmora, određivanje razmjernog dijela godišnjeg odmora i utvrđivanje godišnjeg odmora radnika propisuju članci 76. – 79. Zakona o radu.
Pri tome treba posebno istaknuti odredbe članka 85. Zakona o radu koje se odnose na raspored korištenja godišnjeg odmora i glase:
„(1) Raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu i ovim Zakonom, najkasnije do 30. lipnja tekuće godine.
(2) Radniku koji radi u nepunom radnom vremenu kod dva ili kod više poslodavaca, a poslodavci ne postignu sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, dužni su mu omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovu zahtjevu.
(3) Pri utvrđivanju rasporeda korištenja godišnjeg odmora moraju se uzeti u obzir potrebe organizacije rada te mogućnosti za odmor raspoložive radnicima.
(4) Poslodavac mora radnika najmanje petnaest dana prije korištenja godišnjeg odmora obavijestiti o trajanju godišnjeg odmora i razdoblju njegova korištenja.
(5) Jedan dan godišnjeg odmora radnik ima pravo, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, koristiti kada on to želi, osim ako posebno opravdani razlozi na strani poslodavca to onemogućuju.“
Nasuprot navedenim normativnim odrednicama, poslodavci u posljednje vrijeme prilično učestalo zaključuju da nisu dužni isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor navodeći da za takvu naknadu radnik treba, prije svega, podnijeti zahtjev za korištenje godišnjeg odmora pa ako mu to ne bi bilo odobreno od strane poslodavca, da bi tek tada imao pravo na zahtjev za naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, te isplatu takve naknade. Takvo shvaćanje poslodavaca dijelom je uzrokovano i ponašanjem radnika koji često u kratkom roku traže sporazumni raskid radnog odnosa ne spominjući niti zahtijevajući neiskorišteni dio godišnjeg odmora odnosno naknadu za taj neiskorišteni preostali godišnji odmor, a poslodavac im, ne razmišljajući, počesto izađe u susret i pristane na takav „hitan“ sporazumni raskid bez utanačenja korištenja i regulacije preostalog godišnjeg odmora.
S tim u vezi je i pretežito mišljenje poslodavaca da ne postoji krivnja na njihovoj strani za neiskorišteni godišnji odmor radnika, pa samim time ne postoji niti obveza za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor, a posebice ne obveza na isplatu zateznih zakonskih kamata na takvu naknadu od datuma prestanka radnog odnosa.
Međutim, primjenom prethodno navedenih normativnih odredbi Zakona o radu mora se zaključiti da iako je pravo na godišnji odmor prije svega pravo i obveza radnika, isto tako i poslodavac mora voditi brigu da tu obvezu prema svom radniku poštuje, pa čak i onda kad sam radnik propusti zatražiti ili iz nekog razloga ne zatraži korištenje godišnjeg odmora. Isplata naknade za godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora propisuje se kao obveza i dužnost poslodavca prema svakom radniku koji nije iskoristio godišnji odmoru u cijelosti u slučaju prestanka ugovora o radu, i to bez obzira na razloge zbog kojih taj radnik svoj cjelokupni, pripadajući godišnji odmor nije iskoristio.
Stoga zaključno treba reći kako zapravo razlog zbog kojeg radnik nije iskoristio godišnji odmor nije bitan za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor jer o tom pravu radnika mora voditi računa i sam poslodavac, posebice prilikom pristanka na sporazumni raskid ugovora o radu, pa čak i kad radnik takav zahtjev za naknadu nije tom prilikom ni naznačio. U tom smislu i tijek zakonskih zateznih kamata za takvu neisplaćenu naknadu teče već od datuma prestanka radnog odnosa, a ne od trenutka eventualnog naknadnog zahtjeva za isplatu te naknade.
Takvo pravno stajalište ne proizlazi samo iz prethodno navedenih zakonskih odredbi, već u tom smjeru postupa i pretežita sudska praksa (primjerice Odluka Županijskog suda u Varaždinu, br. Gžr-1624/14 od 11. lipnja 2014.).
Daniel Sever, mag. iur.