To normativno određenje za isplatu plaće, međutim, prema članku 92. stavak 3. Zakona o radu vrijedi samo ako rok za isplatu plaće i naknade plaće nije drugačije uređen ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
Dakle, u kolektivnim ugovorima ili ugovorom o radu može se odrediti kraći ili čak duži rok za isplatu plaće, ali ako to u tim aktima nije određeno, poslodavac je i dalje ex lege dužan radniku isplatiti plaću odnosno naknadu plaće do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec.
U svakom slučaju, bilo da poslodavac na dan dospjelosti radniku isplati ili ne isplati plaću odnosno naknadu plaće (ili čak i otpremninu), obvezan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela obveza isplate (dakle ima dodatnih petnaest dana roka od 15-tog u mjesecu kad je zakonsko dospijeće za isplatu plaće) radniku uručiti obračun iznosa plaće, naknade plaće odnosno iznosa koje je bio dužan isplatiti radniku. Na to ga obvezuju odredbe članka 93. Zakona o radu, a takav se obračun, ako plaća nije isplaćena, u smislu ovršnih propisa smatra ovršnom ispravom i omogućava radniku relativno brzu prisilnu naplatu svoje tražbine, pri čemu prigovor poslodavca ne odgađa prisilnu naplatu potraživanja iz tog obračuna.
U smislu prethodno navedenog, treba reći i da Pravilnik o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine u članku 7. propisuje da ako poslodavac na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu, tada je dužan dostaviti obračun plaće sa svim potrebnim podacima sukladno tome Pravilniku, s time da umjesto podataka o datumu određenom za isplatu, sadrži podatak o danu dospjelosti te potpis ovlaštene osobe i pečat poslodavca. Ako poslodavac do dana dospjelosti ne isplati samo dio plaće, naknade plaće ili otpremnine, dužan je radniku uručiti dva obračuna:
- jedan obračun za isplaćeni dio plaće, naknade plaće ili otpremnine, i
- drugi obračun za neisplaćeni dio plaće, naknade plaće ili otpremnine.
Naravno, i u slučaju takva dva obračuna jedne plaće, svaki od tih obračuna mora imati propisani sadržaj prema Pravilniku o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine.
Međutim, pri realizaciji prethodno opisanih radnikovih tražbina na temelju obračuna plaće, u praksi je najčešće dvojbena mogućnost radnika da upotrijebi obračun plaće kao ovršnu ispravu prema poslodavcu i u odnosu na troškove prijevoza i neke druge troškove jer mu je (ne)isplaćena plaća bez tih troškova, a oni su često naznačeni i u samom predmetnom obračunu.
U smislu razjašnjenja pitanja troškova prijevoza sadržanih u obračunu plaće i samog obračuna plaće kao ovršne isprave prema poslodavcu, treba istaknuti nekoliko normativnih i faktičnih značajki.
Naime, prema odredbama članka 93. Zakona o radu obračuni koji ipso iure imaju snagu ovršne isprave, taksativno su nabrojani u stavku 1. i 2. toga članka: obračun plaće, obračun naknade plaće (bolovanje i sl.), obračun otpremnine. Dakle, proizlazi da samo obračuni navedenih potraživanja radnika prema poslodavcu zaista imaju pravnu snagu ovršne isprave. Dodatno zakonodavac to potvrđuje kad u članku 93. stavak 3. Zakona o radu, samo i isključivo tim ispravama daje snagu ovršnih isprava.
Međutim, iako taksativnim normativnim nabrajanjem obračun plaće predstavlja ovršnu ispravu, iznos troškova prijevoza na posao koji je samo naznačen na tom obračunu ne predstavlja sastavni dio plaće, odnosno ne može se smatrati plaćom, već drugim materijalnim pravom radnika. Stoga se, zbog relativno stroge normativne formulacije (ovršna isprava je obračun plaće, naknade plaće i otpremnina), obračun plaće koji često dodatno sadrži i trošak prijevoza na posao ipak ne može smatrati ovršnom ispravom u odnosu na trošak prijevoza. Na tome stajalištu stoji i pretežita sudska praksa (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-602/10. od 1. lipnja 2010.).
Zaključno treba reći da takva pravna situacija ni u kojem smislu ne oslobađa poslodavca po pitanju izvršavanja obveze isplate troškova prijevoza radniku (ako je ta obveza postojala prema kolektivnom ugovoru ili ugovoru o radu) jer ako poslodavac ne bi niti naknadno isplatio troškove prijevoza, radnik bi imao pravo pozvati se na kršenje ugovorne obveze i u tom smislu pokrenuti sudski spor, pa eventualno nakon dobivenog sudskog spora temeljem pravomoćne presude može doći do ovršne isprave, uz naplatu kamata i troškova vođenja postupka.
Daniel Sever, mag. iur.