Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a tom imovinom smatra se i ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. Obiteljskog zakona (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).
Treba istaknuti da su za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. To je bitno napomenuti vezano uz činjenicu predstavlja li tako stečena bračna stečevina zajedničko vlasništvo ili suvlasništvo na jednake dijelove supružnika, a s obzirom na različiti režim uređivanja bračne stečevine prema propisima prije i nakon 1. siječnja 1999. (dakle, ovisi prosuđuje li se vlasničkopravni aspekt bračne stečevine prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima ili prema Obiteljskom zakonu (NN br. 162/98), čije je uređenje u tom kontekstu naslijedio važeći Obiteljski zakon (NN br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13) kao i novi Obiteljski zakon (NN br. 75/14).
Jedno od pitanja vezanih uz uređenje imovinskopravnih odnosa bračnih drugova tiče se poslovnih udjela. Naime, u praksi se postavilo pitanje koji je sud stvarno nadležan za odlučivanje u sporu radi utvrđenja poslovnog udjela bračnom stečevinom i podjele tog udjela na jednake suvlasničke dijelove.
O tome se Vrhovni sud Republike Hrvatske nekoliko puta izjašnjavao, uvijek na jednak način, unatoč tome što je u jednoj odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 19. lipnja 2008. zauzeo sljedeće stajalište: „Za odlučivanje u sporu radi utvrđenja prava suvlasništva u bračnoj stečevini na poslovnom udjelu stvarno je nadležan općinski sud.“
Međutim, Vrhovni sud je još u predmetu Gr1 137/06-2 od 13. travnja 2006. zauzeo suprotno stajalište: „Predmet spora je utvrđenje da su tužiteljica i tuženik suvlasnici svaki u 1/2 poslovnog udjela trgovačkog društva S. d.o.o. L., na kojem poslovnom udjelu je tuženik upisan kao vlasnik na 50% poslovnog udjela, i nalaže se tuženiku da tužiteljici izda ispravu podobnu za upis njenog suvlasničkog dijela na navedenom poslovnom udjelu. Navedenim zahtjevom tužiteljice dira se u prava članova trgovačkog društva, pa je stoga u ovom sporu nadležan suditi Trgovački sud u V. temeljem odredbe čl. 34.b) st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP).“
Nekoliko godina kasnije u predmetu Gr1 38/09-2 od 24. veljače 2009. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je identično stajalište: „Općinski sud u P. smatra da se radi o sporu između članova trgovačkog društva, koji se tiče prava i obveza članova društva koja proizlaze iz njihovog položaja u društvu, zbog čega postoji nadležnost trgovačkog suda za postupanje u takvoj vrsti spora. Trgovački sud u P. nije prihvatio stvarnu nadležnost, te je dopisom broj P-4/08-4 od 9. veljače 2009. predmet dostavio ovom sudu radi rješavanja sukoba nadležnosti, iz razloga što spor o tome je li poslovni udjel bračna stečevina, nije spor o raspolaganju članstvom i članskim pravima u trgovačkom društvu, već se radi o sporu radi utvrđenja bračne stečevine, za koji predleži nadležnost općinskog suda.
Nije pravilno stajalište Trgovačkog suda u P., da taj sud nije nadležan za postupanje u navedenom predmetu po tužbenom zahtjevu za koji se Općinski sud u P. proglasio stvarno nenadležnim. Naime, u ovom se slučaju radi o zahtjevu da se imovina i dobit TD B. d.o.o. T., kojega su navodno stranke osnivači sa zajedničkim udjelima, utvrdi bračnom stečevinom stranaka na jednake dijelove. Takvim zahtjevom tužitelja dira se u prava članova društva, pa se stoga radi o sporu iz čl. 34.b) st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 123/08).“
Dakle, iz navedenog je očito da je u ovakvoj vrsti sporova, prema prevladavajućoj sudskoj praksi, stvarno nadležan trgovački sud.