Zakonom o zaštiti na radu u člancima 57. – 60. propisuje se poslodavčeva obveza provođenja mjera zaštite nepušača od djelovanja duhanskog dima, kao i provođenja zabrane konzumiranja alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada, kao i njihovog unošenja na mjesta rada. Prijedlog nekih saborskih zastupnika o dopuštenosti 0,5 promila alkohola na radnom mjestu nije prihvaćen, pa ove odredbe propisuju apsolutnu zabranu konzumacije alkohola. To podrazumijeva da se radniku ne smije dopustiti rad ako ima više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 miligrama u litri izdahnutog zraka, a poslodavac može provjeriti je li netko pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti alkometrom ili na drugi prikladan način. Ako radnik odbije pristupiti provjeri, smatra se da je pod utjecajem opijata, te ga je poslodavac obvezan privremeno udaljiti s mjesta rada.
Ako radnik ima potvrdu da se nalazi na liječenju i uzima supstitucijsku terapiju, poslodavac ne smije provjeravati je li radnik pod utjecajem drugih sredstava ovisnosti osim alkohola. Zakonodavac je propisao takvu odredbu zbog specifičnog načina odvikavanja od nekih sredstava ovisnosti, a u cilju zaštite osoba koje su na supstitucijskoj terapiji tijekom liječenja i odvikavanja od ovisnosti. Ipak, poslodavac može zatražiti ocjenu njegove zdravstvene i psihofizičke sposobnosti za obavljanje poslova.
Poslodavac je također obvezan poduzimati mjere kao što su, primjerice, obavješćivanje radnika o štetnosti sredstava ovisnosti i njihovom utjecaju na radnu sposobnost i provođenje programa prevencije ovisnosti na mjestu rada, u skladu s utvrđenim potrebama.
U prethodnom Zakonu o zaštiti na radu nisu postojale odredbe o mjerama zaštite radnika od psihosocijalnih rizika i psihofizioloških napora na radu (stres, monotoni poslovi, normirani rad i sl.), a one su potrebne zbog usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije iz područja zaštite na radu. Tako je prema europskoj pravnoj stečevini poslodavac obvezan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom, koji je uzrokovan osobito čimbenicima kao što su sadržaj rada, organizacija rada, radno okruženje i loša komunikacija, kako bi sveo na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje. To je sada propisano u članku 51. stavku 1. Zakona. U stavku 2. istog članka zakonodavac obvezuje poslodavca da posebnu pozornost usmjeri na: organizaciju rada i radnih postupaka (radno vrijeme, stupanj samostalnosti, podudarnost između vještine radnika i potreba posla, radno opterećenje i dr.); radne uvjete i okolinu (izloženost radnika i poslodavca nasilnom ponašanju, buci, vrućini, hladnoći, opasnim kemikalijama i dr.); komunikaciju (neizvjesnost o tome što se očekuje od posla, izgledi za očuvanjem posla ili nadolazeće promjene i sl.) i subjektivne čimbenike (emocionalni i društveni pritisci, osjećaj nemoći, osjećaj da nema dovoljno podrške i sl.).
Probleme stresa uzrokovanog na radu ili u vezi s radom poslodavac je obvezan rješavati unutar sveobuhvatnog postupka procjene rizika i primjene pravila zaštite na radu, u skladu s rezultatima te procjene. Aktivnosti vezane uz prevenciju i upravljanje stresom poslodavac može dopunjavati primjenom posebnih smjernica, kao npr. onih dostupnih na internetskim stranicama. Odredba članka 52. Zakona uključuje i obvezuje sve radnike na suradnju u procesu sprječavanja, uklanjanja ili smanjivanja stresa na radu ili u vezi s radom. Ostaje za vidjeti kako će se ove odredbe primjenjivati u praksi.
Lucija Mavar, mag. iur.